Austro-Ugarska je prilikom kapitulacije imala 5815 topova i haubica, a Italija oko 8000. Topništvo je odnijelo najviše života. Prosjek velikih bitaka Prvoga svjetskog rata pokazuje da je 67 posto gubitaka nastalo djelovanjem fragmenata rasprsnutih granata, mina i ručnih bombi, 23 posto strojničkom i puščanom paljbom, a 10 posto drugim vrstama oružja.
Veliki izazov rata bio je transport ljudstva i vojne tehnike, njihove logistike te teškog naoružanja. Većina transporta obavljala se željeznicom te dalje, do bojne linije, konjskim i volovskim zapregama ili na konjima, mulama, mazgama i magarcima. Za uspostavu komunikacijskih pravaca najveću su zaslugu imale odlično obučene inženjerijske jedinice, koje su, osobito na planinskim bojišnicama, podizale ceste, mostove, tunele, tvrđave i žičare. Po cijeloj duljini tih bojišnica sagrađen je na teško dohvatljivim liticama cijeli sustav utvrda, kazemata i taverni. Utvrde su bile povezane brdskim cestama, mostovima i tunelima, od kojih su neke i danas u upotrebi.
– Željeznica je odigrala vrlo važnu ulogu u transportu snaga. Primjerice, njemačke su divizije u zaleđe sočanske fronte uoči 12. bitke dopremljene sa 1000 vlakova, a 11 anglo-francuskih divizija u studenome 1917. u sjevernu je Italiju dopremljeno sa 1200 vlakova! Gustoća i kapacitet željezničke mreže presudno su utjecali na tempo mobilizacije i rezultat bitaka – kaže pukovnik Tominac.
Najvažnije oružje koje se pojavilo u Prvom svjetskom ratu bio je tenk. Razvoj tenka započeo je u Velikoj Britaniji, gdje je 1915. bio predstavljen prototip Little Willie, mase 16,5 tona, s topom i 6 lakih strojnica, 6 članova posade te brzinom od 3 km/h. Njegova poboljšana inačica Mark I (28,4 tone, oklop do 12 mm, dva topa od 57 mm i 4 strojnice od 7,92 mm, 8 članova posade) prvi je tenk primijenjen u bitki 1916. na rijeci Sommei. Do kraja rata tenk se dokazao kao iznimno borbeno sredstvo taktičke važnosti, koje je označilo kraj rovovskoga pozicijskog ratovanja.
– Pješačka taktika kombinirala je tri klasična elementa: paljbu (puščanu), sraz (borbu prsa o prsa bajunetom) i manevar (pokušaj zaobilaženja i zaokruživanja, ili prebacivanja težišta napada sa središta na krila). Treći element, manevar, u rovovskom je ratu postao nemoguć, a oživio je tek s pojavom tenkova – govori naš vojni povjesničar.
Haaškom konvencijom 1899. prvi je put bila zabranjena proizvodnja i uporaba bojnih otrova u ratne svrhe. Ipak, najviše su se rabili u Prvom svjetskom ratu (122.000 t uzrokovalo je smrt 91.000 i ozljede 1,297.000 osoba). Prvi put bojni su otrovi učinkovito primijenjeni 22. travnja 1915., kad su Nijemci na bojišnici u Belgiji klorom otrovali 15.000 francuskih vojnika (5000 smrtno). Nakon toga obje zaraćene strane primjenjivale su zrna punjena fozgenom, difozgenom, akroleinom i difenilklorarsinom. Najveće gubitke Antante nanijela je primjena iperita (francuski yperite, prema belgijskom gradu Ypresu, gdje je prvi put primijenjen, 12. srpnja 1917.). To je najpoznatiji otrov Velikog rata: plikavac, žućkasta uljevita tekućina koja se ne miješa s vodom; brzo se razara oksidativnim sredstvima (klornim vapnom, hipermanganom); težak stanični otrov koji oštećuje kapilare.
– Kemijskom ratu najviše su pridonijeli Nijemci, inače bez konkurencije na tom području. Iz oznaka na streljivu nastali su i konspirativni nazivi za pojedine klase bojnih otrova. Počelo je sa “zelenim križem” (difozgen). Kad su zapadni saveznici razvili dobre maske protiv zagušljivaca, Nijemci su dodali i “plavi križ” (clark; nadražljivci koji, osim u golemim koncentracijama, nisu bili letalni, ali su njihove krupne molekule lako prolazile kroz filterske uloške i zbog nesnosnog nadražaja sluzokoža lica i grla silile vojnike da skinu masku i povraćaju).
Obično se ispucavao zajedno sa “zelenim”, kako bi nesretnici bili prisiljeni strgnuti masku i izložiti se djelovanju zagušljivaca. Potkraj 1917. uveden je i “žuti križ” (iperit), defenzivni bojni otrov iz klase plikavaca koji je određeno područje mogao zatrovati i za više dana. Nakon 12. sočanske bitke, a posebno tijekom neuspjelog velikog napada na rijeci Piave, Austrijanci su upotrebljavali velike količine streljiva za kemijski rat, ali prekasno. Talijani su tada već imali i dobre maske i dobre metode obrane od bojnih agensa – kaže Nikola Tominac.
I zrakoplov je svoju punu afirmaciju dobio u Prvom svjetskom ratu. Kao godina pravog početka zrakoplovstva Austro-Ugarske Monarhije uzima se 1912., kad se u vojnoj bazi kod Bečkoga Novog Mjesta pod vodstvom tada majora Milana Emila Uzelca organiziraju Carske i kraljevske zračne snage (K.u.K. Luftfahrtruppen) kao poseban dio kopnene vojske. Uzelac je rođen 26. kolovoza 1867. u slovačkom gradu Komarno, u obitelji vojnoga časnika rođenoga u Vrhovinama u Lici. Nakon završene visoke škole za časnike topništva i inženjerije, Uzelac je započeo svoju vojnu karijeru kao poručnik inženjerije. Potom je završio i akademiju za mornaričke časnike, a zatim djelovao u Glavom stožeru inženjerskoga korpusa.
Od 1910. počinje se zanimati za zrakoplove i njihovu moguću primjenu u ratnim sukobima. Upravo ga je ta znatiželja te želja za osobnim usavršavanjem i učenjem o mogućnostima primjene novih tehničkih izuma u vojne svrhe i dovela do mjesta zapovjednika zrakoplovstva Monarhije 24. travnja 1912., na kojemu će ostati službeno do 1. listopada 1918., premda je u stvarnosti zapovjednik zrakoplovstva bio do kraja rata. Na novom zapovjednom mjestu bio je promaknut u čin pukovnika, a kraj rata dočekat će kao general-major. Nakon postavljanja na mjesto zapovjednika zrakoplovstva i sam je prošao obuku za pilota te se istaknuo letačkim pothvatima u pionirsko vrijeme razvoja zrakoplovstva.
Pod njegovim vodstvom sagradit će se nove zračne baze po Monarhiji, među ostalim i u Sarajevu i Mostaru, kao i nove baze za obuku. Početkom rata Austro-Ugarska je imala 39 zrakoplova, 1 zračni brod dirižabl i 10 vojnih balona te 85 obučenih pilota, uključujući i pukovnika Uzelca. U prvoj godini rata samo je još Rusija imala zrakoplovstvo, ali su njezini zrakoplovi tehnički zaostajali za austrougarskima. S ulaskom Italije u rat i nakon što Francuska i Velika Britanija saveznicu Rusiju opskrbljuju modernim zrakoplovima, situacija se znatno promijenila. Problem s kojim se suočila Monarhija najbolje ilustrira podatak da na novootvorenom jugozapadnom bojištu Monarhija u svibnju 1915. razmješta tri Flika, koji imaju samo 13 operativnih letjelica i dvadesetak pilota. Nasuprot njima stajala su 72 pilota i 86 zrakoplova talijanskoga zrakoplovstva (Corpo Aeronautico Militare).
Zrakoplovna austrougarska industrija zaostajala je u odnosu na ostale velike sile, no ipak će uložiti znatan trud kako bi se vojno zrakoplovstvo opskrbilo uspješnim modernim avionom. Pokazalo se da je taj trud, uz neke iznimke, bio uzaludan. Stvaranje jednoga takvog zrakoplova pod vodstvom sveučilišnog profesora Richarda Knollera trajalo je od siječnja 1915. do proljeća 1917., proizvedena su tri tipa (Knoller B I, C I i C II) i ukupno 185 zrakoplova, koji su se pokazali neuspješnima.
Zrakoplovstvo Monarhije stoga se oslanjalo na njemačke zrakoplove. Ukupno je u Monarhiji proizvedeno oko 5000 zrakoplova tijekom rata, u odnosu na 20.000 proizvedenih u Italiji u kraćem razdoblju. Zbog toga je austrougarsko zrakoplovstvo, uz kratka razdoblja nadmoći, na jugozapadnom bojištu uglavnom bilo defenzivno. Austro-Ugarska je 1916. oformila i zračne snage mornarice pod nazivom K.u.K. Seeflugwesen, od 1917. Seefliegerkorps. Među zračnim asovima bilo je i Hrvata.
Prvi je među njima Hrvat rođen u Sarajevu Miroslav Navratil s 10 pobjeda, trinaesti najbolji ratni pilot Monarhije. Navratil je postigao 9 pobjeda u samo dva mjeseca provedena na jugozapadnom bojištu (od kraja lipnja do kraja kolovoza 1918.), što je impresivan podatak, pogotovo imajući na umu da je austrougarsko zrakoplovstvo bilo znatno slabije od talijanskog, francuskog i britanskog. Uz njega je i Raul Stojsavljević, rođen u Innsbrucku, po ocu Srbin iz Like, s istim brojem priznatih zračnih pobjeda. Nakon njih je Roman Schmidt (Roman Oto Kažimir Šmidt), rođen u Varaždinu, sa šest pobjeda.
Još su dva oružja pokazala svoju ubojitost u Velikom ratu. Prvi je plamenobacač, razvijen početkom 20. st. u Njemačkoj, a prvi je put upotrijebljen 1915. godine. Svi plamenobacači imali su sličnu konstrukciju, a razlikovali su se po načinu prijenosa, dometu, trajanju mlaza i vrsti goriva.
Drugo ubojito oružje bio je torpedni čamac. Preteča torpednoga čamca bila je torpiljarka, a prvi pravi torpedni čamci sagrađeni su tijekom Prvoga svjetskog rata u Italiji (istisnine 12 t, brzine 25-28 čv, naoružani s 2 torpeda). Ti su talijanski čamci imali uspjeha u prepadima na veće brodove (glasovito je potapanje austrougarskoga bojnog broda “Szent István” kod Premude) te su ubrzo uvedeni u mornarice ostalih zemalja.
