Da Tonči Huljić ima novi hit, nikome u svijetu glazbe nije nikakva vijest. Hitmejker koji drma glazbenom scenom ima iza sebe, kaže, 1033 pjesme tako da tu nema iznenađenja na domaćem terenu. Kada mu je regija postala pretijesna, vrata inozemnog tržišta otvorio mu je producent Mel Bush pa je hit postao i u svijetu...
Skladao je za TV serije, pod njegovim vodstvom na Eurosongu redovito smo ulazili u top pet zemalja, no da radi mjuzikl, e, to je vijest. S Mirom Gavranom, koji potpisuje libreto, preko glave je u poslu na mjuziklu “Pacijenti” pa mu uskoro izlazi novi singl Petra Graše koji će mjuzikl i najaviti, a spremio je i singl sa svojim bendom Madre Badessa “Kakvi sam ja kralj” pa ne treba boljeg povoda za razgovor s glazbenim magom. O svemu... pa i o tome.
Ansambl je izabran, songovi raspisani, Igor Barberić režira i radi na koreografiji... Spominje se premijera u Lisinskom u travnju. U kojoj je fazi mjuzikl?
– Postojale su ideje da sve to malo ubrzamo, međutim finalni bi produkt zbog toga patio. Ja danas puno sporije radim nego prije jer moram predvidjeti kakav profil produkcije radim, je li to adaptivno za hrvatsko uho, ne smijem biti previše ispred vremena... Možda čudno zvuči, ali upravo to mi se dogodilo u nekoliko navrata. Primjerice, početkom 2000. bio sam dosta u Londonu, pa po onoj s kim si, takav si, zarazio sam se britpopom. Kad sam ga počeo implementirati u Hrvatskoj, ljudima se sviđao, ali nisu znali kako da se postave prema tome. Dakle, kad radim pjesme za mjuzikl, moram razmišljati kako će te pjesme funkcionirati i za deset i za dvadeset godina jer ni ja ni Gavran ne radimo mjuzikl da bi bio potrošna roba za jednu sezonu. S te strane sam digao kočnicu, a i sam Barberić je s velikom ambicijom krenuo pomičući stvar do krajnjih granica... Mislim da ćemo uz mjuzikle “Mamma Mia!”, “Crna kuća”... biti još jedan iskorak da se mjuzikl kod nas uspostavi kao ozbiljna industrijska grana i normalno je da promišljamo i o izvozu. I dobro je da smo svi skupa malo prikočili tako da bismo prije jeseni trebali biti vani, na pozornici Lisinskog.
Možda se morate maknuti iz Hrvatske. Ako se ne varam, sve su glasnije vaše najave da se selite... Kako ćete bez Splita?
– Jesu. Europa je nesumnjivo žarište novog svjetskog sukoba... I rekao sam da bi potencijalna destinacija mogao bio daleki Novi Zeland. Ali to je proces. Ipak smo mi konformisti. Korak po korak, ali počelo se raditi na tome. No da se razumijemo, ja se nimalo ne žalim na život u Hrvatskoj. Mislim da nigdje nije kvaliteta života kao što je u Splitu kad se baviš kreativnim radom. I kad od tog rada možeš živjeti. Istina je što moja supruga kaže, da ne mogu raditi nigdje nego u Splitu. Ali stoji i činjenica da još nisam ni pokušao komponirati nigdje drugdje.
Aktualna je tema povratka Hrvatske na Eurosong nakon tri godine pauze... Što kažete na odluku HRT-a da nas predstavlja pobjednica The Voicea Nina Kraljić?
– Da sam ja na HRT-u, jednako bih se ponašao. Imaš svoj format koji je gledan, imaš nekoga koga želiš afirmirati, ali postoji i opasnost – ako se opet ne uđe u finale, i sam format u tom trenutku gubi na vrijednosti. No njihovo je legitimno pravo pokušati.
Veteran ste Eurosonga. Kad razmišljate o Nininu vokalu, kakva su predviđanja?
– Zadnji put kad smo bili u finalu bili smo sa mnom, i to 2009. godine. Uglavnom, vokal nije bitan, svi koji tamo dolaze odlično pjevaju. Tamo nikada nije došao netko prosječan. To nije upitno. No bitan je cijeli paket. U prvom redu melodija i produkcija.
Madre Badessu, svoju novu osobnu glazbenu iskaznicu čiji nukleus ste vi sami, izmislili ste 2011... Je li razlog nastanka tog projekta bila pomalo i kriza srednjih godina?
– Možda i jest, nemam pojma. Trebalo mi je nešto da me razmrda, da mi probudi ambiciju jer sve mi je postajalo malo dosadno i predvidljivo. Htio sam komadić svemira samo za sebe. Mislim da te pjesme objektivno nitko normalan ne bi pjevao. E sad, u posljednje vrijeme, kad su ušle u narod, ispada da bi to svi pjevali, ali nikome nije palo na pamet prije. Drago mi je kako se razvija, ali mora poprimiti multimedijalni aspekt. To je dosta skup sport jer to ne radim da bih trčao okolo i svirao po gažama, dapače, jako pažljivo biram kada ću se i gdje uprizoriti i jako se trudim ne potpasti pod utjecaj trendova pa i tu moram raditi pod ručnom da ne pobijedi onaj zločesti u meni... Mr. Hyde. Sad kad sam napravio matrice za novi CD, učinilo mi se da počinjem potpadati pod taj utjecaj i hitno se moram vratiti na ono što sam radio na prvom albumu. Kontroliram se, ali nije lako.
Što kronično nedostaje današnjoj glazbi?
– Kronično joj nedostaje mladih ljudi jer muzika više nije seksi. Čini se da tu nema previše para i da se djevojčice više ne pale na muzičare. Muzičari kao da su postali malo pase... Bolje je da budemo bankari, EU birokrati... To je seksi. Brza zarada, nevažno što je u pitanju, biti bitanga i mangup, i to je seksi. I lagano se izgubila čar. Izgubila se i čar ljetnih terasa na koje dolaze svirati mladi momci koji se tresu od sreće jer su kupili novi instrument, što će svirati standarde iz 50-ih, 60-ih... Da počnu svirati The Bee Geese i Stevieja Wondera i da tu pomalo uče muziku. Svijetom vladaju budale i ono što mediji uglavnom afirmiraju manje-više su budale. Bez obzira jesu li političari ili glazbenici.
U biti vi ste i počeli svirati sa 17 baš kako biste jurili ženske?
– Jesam. Da nisam počeo s tim, vjerojatno mi ni Vjekoslava ne bi bila žena jer me ne bi vidjela. Bio sam na kraju srednje škole i kretao na Pravni fakultet. Ona je sjedila u prvom redu Splitskog festivala, a ja sam svirao klavir i konačno smo se našli oči u oči nakon što sam je godinu dana, u eri u kojoj nije bilo mobitela, tražio po gradu i raspitivao se o plavuši koju sam vidio u prolazu.
Kada ste počeli pisati?
– Pjesma “Isn’t she lovely” Stevieja Wondera nagnala me da počnem skladati. A s tim je prirodan put bio da uđem u gažerski bend koji je tada polako mijenjao ime u Dalmatinski magazin... Unio sam im mladu energiju jer su se ostali članovi približavali 30-im godinama u kojima su za ono vrijeme oni bili već lagano stari muškarci. Tada, ako se nisi oženio do 25., bio si stari momak i to je bila katastrofa... To su još bile normalne generacije koje nisu imale taj Petar Pan efekt poput mojeg sina... I ostalo je povijest. Uglavnom, bilo je sve drugačije i sve je imalo smisla i nade. Danas mladi kao da se rode i odmah su ukalupljeni. Nemaju nadu, grozničavo žele naći smisao, ali im izmiče, to su drugačiji mladi ljudi i čini mi se da je jako opasno danas kod djece razvijati razinu emocije. Emocije kao da ih čine slabijima u ovom surovom svijetu. A opet ništa ne ide bez njih.
Jesu li vam ego i slava ikada radili o glavi?
– Kako ne. U početku se baviš muzikom samo zato da bi bio slavan. I to je u biti tako bezazleno u odnosu na onoga tko želi biti slavan preko politike. Međutim, u neko doba se osvrneš i kažeš: Ajmo sad malo biti altruist, i sad sam u toj fazi. Zezam se i dok traje, traje. Za mladog čovjeka je bitno da je egocentričan, a kad pobijediš svoj ego, onda si počeo starjeti.
Je li vam ikada palo na pamet da to što ste glazbeno poznati iskoristite za bavljenje politikom?
– Nikada. Ne želim biti ni blizu toga, a čini mi se da bliskost s politikom više neću imati ni preko glasačkog listića. Sve skupa me razočaralo, kao uostalom i sve ljude osim onih koji sjede u Saboru.
Supruga Vjekoslava vam je i poslovna partnerica... Osim svojih knjiga, piše gotovo sve tekstove vaše glazbe, pa i stihove mjuzikla “Pacijenti”...
– Mi smo išli u istu osnovnu školu, ona je bila razred iza mene... Već tada je Vjekoslava Tolić bila poetesa, išla po natjecanjima i bila nagrađivana. Bilo je prirodno da je zamolim da pokuša pisati tekstove. Prva stvar je bila “Istanbul”...
Jelena Rozga je u Magazinu pjevala deset godina. U njezinoj 28. godini napravili ste nježan prijelaz k solo karijeri. Postala je prava zvijezda. Bi li se majčinstvo i eventualna udaja koju najavljuje mogla negativno odraziti na njezinu karijeru?
– Nemam za to neki recept. Meni je najvažnije da karijere ljudi s kojima radim traju... Primjerice, karijera Petra Graše blista i traje iako ga nije bilo deset godina na sceni. Bile su dovoljne dvije nove pjesme da sve revitaliziramo. Takav će slučaj biti i s Jelenom.
Rock kritičarima nije se svidjela novost koju ste uveli u glazbu 90-ih pa su vas optužili za uvođenje turbofolka. Vaš odgovor “Baš me briga što pišu, kad pogledam stanje na svom računu, ja sam sretan” i danas se prepričava. Kako danas na to gledate?
– Nekada sam radio da napunim svoje ego, danas da bih napunio dušu.
Ali i dalje ste zadovoljni kada pogledate račun?
– Pa da nije bilo nekih drugih izleta izvan muzike, bio bih puno zadovoljniji.
Kći Hana studira kompoziciju, bila je na turneji s Maksimom Mrvicom po Aziji... Sin Ivan je prije tri godine izašao iz Magazina, ali radi svoju glazbu...
– Da, Hana opet ide s Maksimom na turneju. Ivan bi mogao biti puno više u glazbi da je ambiciozniji, ali on je sretan tako. Obavlja neke zadatke za mene, radi i na svojem albumu, ali način na koji on traži pjevača je takav da će ga naći kada Petar Pan odraste.
Čime volite relaksirati mozak kada ne radite?
– Gledam filmove i serije... Posebno ove nove, pametne poput “Kuće od karata”. Senzacionalne su. Ali recimo, nisam pobornik relaksiranja pecanjem jer užasno mi je žao ubiti životinju. Volim taj osjećaj da riba trza, ali kad je izvučem, nemam više ambicija ostaviti je vani... Premekan sam. Valjda starim.
Prešli ste 50., kažete čini vam se da starite. Kako se osjećate?
– Dobro i zdravstveni karton mi je odličan. Hipohondar sam i pazim na sebe, ali svatko od nas mora biti spreman na svoj trenutak. Jedini porok mi je vino, a kad se opustim, i zapalim. Kad se malo zaruži drugi dan, kunem ludu glavu, posipam se pepelom.... Ali nije često.
Imate dobru reputaciju među ženama, kako ste se oduprli čarima obožavateljica kojih je neupitno bilo?
– Pogledajte kako mi žena izgleda, a samo godinu dana mlađa je od mene. Sve sam rekao.
Pomišljate li ostaviti se svega i uživati u plodovima rada?
– Ne. Mirovina je kraj. Ne mogu zamisliti život bez rada, to je život bez smisla. Ja ne znam samo stanovati. Primjerice, imao sam vrlo naporan prosinac i 1. siječnja ove godine uhvatila me fobija da se sa mnom nešto događa, da nisam dobro i hitno sam tražio doktora da me kompletno pregleda. I kaže mi on: Idite kući, legnite i napunite se prazninom. To mi do tada nitko nije rekao, a toliko je duboko da sam ga poslušao i pet dana ležao. I opasno je stanje kada vam se to ležanje svidi. Nisam radio ništa i to me deprimiralo. Rekao sam si: Krevet je smrt. Ustao sam i do zadnjeg dana ću raditi.
>>VL biografuije: Tonči Huljić
To veli onaj koji je uveo cajke an ove prostore.