Kada vidite nekoga u trgovini ili javnom prijevozu da ne nosi masku, kaže Gordan Lauc, hrvatski znanstvenik, redoviti profesor u trajnom zvanju na Zavodu za biokemiju i molekularnu biologiju u Zagrebu, slobodno mu kažite: “Glupane, stavi masku”. Iako nosim masku i poštujem stav znanstvenika da one ne škode, a mogu koristiti, protestirao bih protiv podjele ljudi na pametne i glupe kao jedine moguće. Osim mozga, čija se inteligencija može izmjeriti IQ testovima, čovjek ima još jedan neuhvatljiv organ svijesti, koji se neodređeno naziva srcem ili dušom, a znanstvenici ga još nisu secirali i opisali. Dušu još nije nitko vidio ni izvagao – unatoč urbanoj legendi da teži 21 gram – ali možemo je vidjeti na čovjekovu licu.
Čak i na životinjama možemo vidjeti promjenu raspoloženja, jer to je odraz njihova unutarnjeg života, ma kako skromna u usporedbi s ljudskim. Ali na licu bližnjeg svoga vidimo i najmanji drhtaj osjećaja i misli i zato se lice opravdano smatra produžetkom duše. Ne samo oči, koje nam u dušu pružaju izravan uvid, nego je baš čitavo lice točna slika naše nutrine. A to se pogotovo očituje s godinama, kako je to uočio engleski pisac George Orwell, koji je napisao da ne biramo lice s kojim smo se rodili, ali da zacijelo u starosti imamo lice kakvo smo zaslužili.
Kad se osramotimo, kaže se da smo “izgubili obraz”, što znači da je lice uopće sve što imamo. I sada se to lice treba prekriti. Samo neki fanatik STEM-a, a takvih je kod nas sve više, može reći da nije neki problem ostati bez lica. Pa zar nije najveći strah modernog čovjeka biti “bezličan”, utopiti se u masi? Zar nisu svi turistički slogani, sve reklame, sve lifestyle rubrike usmjerene samo jednom: ostvari sebe! I sad to ostvarenje, koje svatko ponosno iskazuje na licu, treba biti prekriveno? Razumijem da treba nositi masku jer je bolje čovjeku živjeti bez lica nego s licem završiti na respiratoru – ali zar ne bi bilo korisno, a možda čak i nužno, ponuditi psihološku pomoć onima koji zaziru od maske, umjesto da ih se naziva glupima?
Jer maska nije samo dosadna, ona je doslovno zastrašujuća. Kada je u filmu “Amadeus” zli Salieri došao naivnom Mozartu s ponudom koja će ga na kraju ubiti – da za njega napiše misu za mrtve – nije li to učinio pod maskom? Maska je uvijek maska smrti – pogledajte samo bijele i stravične venecijanske maske. Stari Rimljani pokojnicima su uzimali odljeve lica te ih potom izlagali u svojevrsnoj galeriji predaka. Ta se maska nazivala “persona”, to jest osoba – maska je uvijek maska smrti, a ta je maska persona: ona je uvijek netko drugi i zato ima moć da svojim licem zaposjeda osobu čije lice prekriva. Kirurška maska je, osim toga, lice liječnika, što znači da onaj koji je nosi postaje onaj koji donosi zdravlje. Svi su primijetili da su upute zdravstvenih vlasti oko maski od početka proturječne – ne treba i treba ih nositi, korisne ali ne i nužne, štite i ne štite, pomažu drugima, a ne tebi.
Objašnjenje te ambivalencije je jednostavno: ljudi s maskama liječnika osjećat će se kao liječnici, a poznato je koliko su liječnici neoprezni oko čuvanja vlastita zdravlja. Liječnici zbog svojega umijeća često misle da su iznad bolesti i da im bolest ne može ništa, a i liječnike iz Nacionalnog stožera više smo puta uhvatili u tome da rade ono što ne preporučuju drugima. Čovjek s kirurškom maskom u opasnosti je da postane previše siguran, i to je ono čega se epidemiološka služba plaši. Maska je pratiteljica ljudskog roda od pretpovijesti. Nema nijedne špilje iz kamenog doba gdje nije nacrtana, nema nijednog naroda u kojem je vračevi i šamani nisu nosili.
Maska uvijek dolazi s drugog svijeta, ona donosi zdravlje, ali i odnosi duše – a sjećanje na njezinu strašnu moć živi u ljudskoj podsvijesti i danas, u ovom prosvijećenom STEM dobu. Još jučer čitali smo da se ne smije s kacigama ulaziti u banke i da muslimanske žene ne smiju pokrivena lica izlaziti na ulicu – maska je bila stalna prijetnja javnoj sigurnosti. Preko noći baš je golo lice postalo opasno i zazorno, dapače, čak i glupo. Opet ću reći: čovjek s maskom nema lice, a lice je odraz duše. Kada vam ljudi kažu da ih maske guše, nemaju pravo što se tiče nedostatka kisika, ali imaju pravo na simboličan način: guši se njihov ego. Užas od maske užas je pred smrću, a sada se baš maska nudi kao zalog života i zdravlja. I dolazimo do toga da je ljudi odbacuju iako im baš može spasiti život – da, možemo reći da je to glupo, ali čovjek nije samo racionalno biće. Znanost se ovdje sudara s mitom, i gubi, jer mit dulje od znanosti živi u ljudskim dušama. Pod mikroskopom se ta duša ne vidi, ali to ne znači da ne postoji.
Prekrasan tekst. Kad bi ga bar ova masa zbunjenih i zavedenih mogla razumjeti.