Kada je prije dva tjedna predsjednik Srbije Aleksandar Vučić naprasno završio u bolnici zbog kardiovaskularnih problema, neuvjerljivo je zvučalo obrazloženje da su za to zaslužni iritantni novinari. Vučić, znamo, naprotiv skače od sreće to više što mu novinari postavljaju provokativnije pitanje. Idućeg dana, dok je još bio na pretragama, na YouTubeu je osvanuo video koji je izazvao veliki skandal. Na snimkama agent ruske vojno-obavještajne službe GRU Georgij Kleban, negdje u Zemunu, razmjenjuje vrećice s, ispostavilo se, potpukovnikom vojske Srbije Z.K., koji iz vrećice vadi kuvertu i broji novac. Vučić je po izlasku iz bolnice pozvao ruskog ambasadora i patetično ga pitao: “Pa zašto (nam to radite)?”
Situacija i jest bila ekstremno neugodna jer, ako agent ruske obavještajne službe usred bratske Srbije hrani obavještajnu mrežu kojom nadzire “braću”, to može značiti samo da Rusi nemaju potpuno povjerenje u Srbiju ili samog Vučića. Čim je afera izbila, naši iskusni bivši obavještajci dobro su predvidjeli da će Srbija za skandal brzo optužiti Hrvate, kako bi odvukla pažnju s pravog problema, ruskog špijuniranja Srbije. I stvarno, ni pet dana poslije, srbijanski su mediji počeli pisati da je u aferu uključena i hrvatska SOA, koja se, “kako se sumnja, dokopala i nekih srpskih tajnih dokumenata”.
U objašnjenju razloga zainteresiranosti SOA-e za rusko potkupljivanje oficira vojske Srbije navodno stoji NATO, koji želi narušiti odnose Beograda i Moskve, u konačnici “poljuljati vojnu neutralnost Srbije”. Izvori šire priču da su hrvatski agenti pratili primopredaju, što su s veće udaljenosti uočili i pripadnici srbijanskih službi, “koji su bili na licu mesta”. Kasnije će ovaj dio priče potvrditi i Vučić, otkrivajući da su agenti BIA-e pratili akciju hrvatskih agenata, no da nisu uspjeli i dokumentirati je.
Ovdje je Vučić, zapravo, dao veliku pljusku svojoj BIA-i jer je potvrdio da je netko treći uspio kamerama dokumentirati primopredaju, i to na njihovu terenu, a da BIA-i to nije uspjelo. I premda bi i hrvatskoj SOA-i vjerojatno odgovarala ta priča da je neki hrvatski agent 007 uspio nadigrati srbijanske agente usred Beograda, a i Vučiću uvijek imponira kada naciji može pokazati kako brani Srbiju od zločestih Hrvata, u kuloarima se naslućuje da je “dokumentiranje” i ove afere ipak proizvod nekih jačih momaka iz obavještajnih svjetskih sila.
Ova afera (“Kesa”), a i afera Krušik vezana za šverc oružja u koju je uključen Branko Stefanović, otac ministra policije Nebojše, ozbiljno su uzdrmale Vučićev režim. Ruski agent Kleban, saznalo se, iz Srbije je iznenada povučen još prije nekoliko mjeseci, očito je bio upozoren, a onaj tko ga je snimao zadovoljio se time da je za dulje vrijeme obavještajna mreža GRU-a u Srbiji oštećena. Neki čak smatraju da ovakvo izlaganje Vučića odgovara i Rusiji, koja mu time poručuje tko vlada srbijanskim sigurnosnim i vojnim sektorom te da očekuju od njega daljnju poslušnost i odanost.
Vučić, naime, u svjetskim kuloarima ipak ne slovi za potpuno ruskog čovjeka, nego bi htio sjediti i na stolcu EU-a i SAD-a. I Zapad i Istok Vučiću poručuju da napokon odabere stolac. Rusija želi da joj Srbija ostane vjerna, da blokira eurointegraciju i partnerstva sa SAD-om oko dogovora o priznanju Kosova. Primjetno je da Beograd nije osudio Moskvu zbog špijunaže, nego se tamo po pucanju afere našao baš Nebojša Stefanović, koji je s ruskim sekretarom nacionalnog vijeća za sigurnost Nikolajem Patruševom potpisao dva sporazuma o sigurnosno-obavještajnoj suradnji. Patrušev je inače krovni šef svih ruskih obavještajnih službi.
Čini se da Srbija tako postaje i jači ruski pijun u geopolitičkoj igri. Za Vučića je važno i saznanje da se na najvažnijim sigurnosnim i funkcijama u vojsci nalaze proruski kadrovi. Kažu da su najveći rusofili ovdje šef BIA-e Gašić, šef vojnoobavještajne agencije general Stojković, šef kontraobavještajnog VBA Jovanić te ministar obrane Vulin. Činjenica je da se Srbija sama otvorila Rusiji, koja je brzo preuzela energetski sektor, utječe na obavještajni i vojni, a zna se kada Rusi tako prodru, vrlo ih se teško može poslije istisnuti. Ova afera i pokušaj skretanja pozornosti optužbom hrvatskih službi ipak pokazuje da taj mitski veliki ruski, pravoslavni brat, čini se, baš i ne vjeruje Vučiću. Ako on u stvarnosti i želi da Srbija bude vojno neutralna, ovi događaji, kao i raspoređivanje ruskog oružja, naprotiv govore da to Srbija ne može ili ne želi biti. Sve će biti jasnije već 4. prosinca kada Hrvatska sudjeluje na NATO-ovu summitu u Londonu, a Vučić je, koje li simbolike, istog dana na sastanku kod Putina u rezidenciji u Sočiju.
Uostalom, mi smo imali predsjednike ljevicare koji su djelili državne tajne po susjedstvu. Pitanje definicije je jesu li oni bili nečiji ili su to samo radili zbog svoje notorne ljevičarske mržnje naspram Hrvatima?