Prije nekoliko dana bio sam u jednom zagrebačkom kafiću sa šarolikim društvom. Među njima bio sam jedini dotepenac, ostali svi uglavnom su bili zagrebački dečki, rođeni u nekom od brojnih četvrti. Generacijski smo tu negdje, koju godinu manje ili više.
Mnogima od nas isprepliću se poslovi. Jednostavno, imamo dosta dodirnih točaka, a jedna je svakako i nogomet. Sjedili smo dugo, a razlog je bila rasplamsala priča o nogometu, bogatim transferima Dinamovih igrača i poslovnosti u nogometu.
U jednom trenutku priča o poslovnosti u nogometu skrenula je na opću poslovnost vlasnika tvrtki i obrta. Jedan iz društva, inače rođeni Zagrepčanin, započeo je priču koje su moje uši slušale sa zadovoljstvom. Čovjek je imao posao, nije mu se sviđao i gledao je priliku da ga što prije promijeni.
Za oko mu je zapeo oglas u dnevnim novinama jedne hercegovačke tvrtke koja je za područje Zagreba tražila trgovačkog putnika. Kaže da se na taj oglas javio više iz radoznalosti nego što je vjerovao da će stari posao zamijeniti novim, zanimljivim i bolje plaćenim, i to u hercegovačkoj tvrtki. Ljudi moji, veće poslovnosti i profesionalnosti nisam doživio u svom životu kaže novopečeni trgovački putnik hercegovačke tvrtke u Zagrebu. Kad sam poslao svoj životopis ljubazno me nazvala tajnica te tvrtke i rekla mi da trebam doći u Hercegovinu na dogovor. Sve me čekalo sređeno, od putne karte, smještaja do dnevnica. Sve isplanirano i u minutu.
"Ajde da vidim i ovo čudo", rekao je i zaputio se u Hercegovinu. Tamo je proveo nekoliko dana s još desetak kandidata koji su se natjecali za isti posao. Kaže da ga je još veće iznenađenje dočekalo u Hercegovini, od izgleda tvrtke, njezinih prostorija, odnosa ljudi prema njemu, do samog testiranja. Nije to, tvrdi on, bilo testiranje kao u školi, nego je odmah "bačen" u situaciju trgovačkog putnika da vide kako se snalazi u toj ulozi.
Sve nam je bilo pri ruci, nitko nam ništa nije naređivao, nego uljudno na zajedničkom sastanku rekao koji posao treba obaviti taj dan. I na kraju, svima ponaosob priopćeno je jesu li zadovoljili ili ne. Ako jesu, objašnjeno je zbog čega, a ako nisu, kazan im je razlog zašto nisu. Dogovor o plaći je bio kratak, jasan i konkretan kaže on. Ljudi su ga u čudu gledali jer navikli su da hercegovačku poslovnost samo gledaju kroz prizmu švercera o kojima je u Hrvatskoj kroz medije stvoren mit.
Otuda zapanjenost novom spoznajom da europski pristup poslu nije samo privilegija onih koji žive u Zagrebu i većim središtima, nego i u Hercegovini, koju do tada nisu tako doživljavali.
