Dosta više o pederima i lezbama. Ima li ijedan čitljiv tekst u današnjem izdanju dnevnih novina, ove divne lipanjske subote koji bi pisao o nečemu drugom osim o njima?
Teror koji traje već mjesec dana, rovovske bitke iz kojih pljušte uvrede, čitava politička, crkvena, intelektualna, i obična javnost digla se na noge, i svatko ima nešto pametno, napredno, prirodno i utemeljeno u božjem i ljudskom zakonu reći o tom pitanju. A koliko zapravo normalnih ljudi uopće poznaje nekog takvog izopačenika zbog kojeg diže svoj glas ili ga gura u njegova četiri zida da tamo radi ono što takav već radi. Ako uzmemo za mjerilo procjenu Svjetske zdravstvene organizacije da je takvih u svakoj populaciji u prosjeku samo deset posto, a od njih još daleko manje koji će to javno priznati, okrenite se lijevo, okrenite se desno, tek tamo na sigurnoj udaljenosti strši neka glava koja s vama nema ništa zajedničko.
BEJBISITERICA U IRSKOJ
Zato, uvjerena sam, rado biste danas čitali o nekoj normalnoj, obrazovanoj, empatičnoj i uspješnoj osobi, puno sličnijoj normalnim ljudima. Ovo je priča o jednoj takvoj.
Ana Mariju poznajem već deset godina. Djetinjstvo je provela u jednom dalmatinskom gradu, a njeni roditelji tvrde da je oduvijek bila pametna, znatiželjna i živahna, i da je svog nekoliko godina starijeg brata preticala u vožnji biciklom, igrama s loptom, i općenito u preživljavanju na makadamu u poludivljim nemilosrdnim gradskim naseljima. Ono što mala Ana Marija nikad nije trpjela bilo je nasilje nad mačićima i psima kao uobičajenu aktivnost dječaka iz susjedstva, kao i brutalnu nepravdu u malim čoporima djece koja su vladala tim ulicama. Slabije pojedince iz takvih skupina znala je braniti po cijenu batina koje nije izvukla jednom.
Nakon pohvalnica iz osnovne škole, Ana Marija završila je gimnaziju i potom se odlučila osamostaliti otisnuvši se u svijet s osamnaest godina. Tako je završila u dalekoj Irskoj kao bejbisterica u jednoj obitelji kako bi usavršila jezik i kako bi joj postalo jasno što želi raditi u životu. Kada se vratila u Hrvatsku, upisala je studij engleskog jezika i komparativne književnosti te se oduvijek isticala kao jedna od najbistrijih i najboljih studentica. U međuvremenu Ana Marija objavila je i jednu zapaženu knjigu, zbirku duhovitih detektivskih priča po kojoj je napravljen i strip, a pisala ju je dok je bila srednjoškolka.
Mene je uvijek fascinirala eksplozivnom inteligencijom, britkim smislom za humor i nevjerojatnom empatijom prema ljudima, ugroženim i obespravljenim skupinama, životinjama, pogotovo slijepim mačićima koje, ako bi ih ugledala pored ceste, pokupila uvijek te odvela veterinaru i, samo Ana Marija zna kako, negdje udomila.
Važno je o njoj izdvojiti još jedan podatak kao argument njezinoj sposobnosti i znanju. Prije nekoliko godina Ana Marija se natjecala u popularnom kvizu Milijunaš i tamo je, munjevitom brzinom, u pratnji svoga ponosnog oca, inače profesora fizike, dogurala do visokog trinaestog pitanja (od mogućih petnaest) i umalo osvojila dvjestopedeset tisuća kuna. Također, Ana Marija svira gitaru, pjeva i ima svoj bend, piše duhovite, zabavne i angažirane tekstove. Jedno vrijeme smo se viđale rjeđe jer je dvije godine radila na magisteriju u Budimpešti. Osim ove šture biografije u koje stane jako malo, važno je istaknuti da Ana Marija ima i dvoje nećaka koji je obožavaju. Njih ponekad čuva kad njihovi roditelji požele otići u kino ili na koncert, redovito im snima crtiće i prima na znanje njihove želje, danima prije rođendana raspituje se o poklonima koje žele, čita im priče, ponekad na simpatičan način posredujući ozbiljan kritički momenat, pitajući se onako usput; pa što ta Pepeljuga čeka tog princa da je dođe spasiti i oženiti kad bi se možda još malo mogla angažirati, jer pametna je i vrijedna, i suprotstaviti toj groznoj pomajci i sestrama te konačno zauzeti za sebe. Da, stvarno zašto? Ponekad u goste donese gitaru pa im svira i pjeva, zajedno smišljaju stihove o macama, dobrim, šarenim, debelim, malim i velikim, uopće, kada nećaci čuju da dolazi njihova tetka, u kući zavlada takva euforična atmosfera koja sjaji satima.
Što još reći o Ana Mariji?
NIKOGA NE OPTEREĆUJE
Prijateljica je, to se također mora istaknuti, čak i kad joj se žalite na stvari koje ne dijelite u svakodnevici, ili na brata s kojim je bliska i kojeg obožava jer ponekad ostavlja čarape u džepovima hlača kao i na ostalim nezamislivim mjestima, prava je ženska prija, ali jedini je problem taj što do nje nije uvijek tako lako doći. Onih koji žele biti u njezinom društvu zaista je previše.
Ne zato što ima goleme svote novca, Milijunaš je bio davno, a i tada je s dobrim dijelom dobitka izvukla iz dugova neke prijatelje i rođake, zelenaška crta joj je posve nepoznata tako da se pitam je li joj se uopće išta vratilo. Nije je lako dobiti jer je toliko ljudi koji vole provoditi vrijeme s njom, koje nikad ne zamara svojim problemima, koje je u stanju nasmijati do suza i izvući ih iz najgoreg crnjaka, ne opteretiti vlastitim dramama, nikad, ali zaista nikad. U najgorem slučaju svoje će teške trenutke ispričati kao crnohumorne anegdote da ne bi davila previše.
O Ana Mariji još bih voljela reći i to da ne podnosi vlastito ime, teško je znati iz kojeg razloga, mogu samo nagađati da se osjeća kao netko drugi, a ne baš kao Ana Marija, i da najviše što traži od ljudi jest da je kao takvu prihvate. Kad se to dogodi, uza sebe imat ćete jednu od rijetkih osoba na ovom svijetu koja vas neće bezočno iskoristiti, povrijediti i poniziti, jer takva je, iz nekog razloga Ana Marija oduvijek bila, nešto je očito dobila u nasljeđe, a sve drugo je napravila sama. Normalna, empatična, obrazovana i po mnogočemu uspješna mlada osoba.
A što je s Ana Marijom danas? Reći ću vam i to. Ako od pisanja ovog teksta do danas ovu malu, kaotičnu i po mnogočemu neshvatljivu zemlju nije pogodio meteor, Ana Marija je trenutačno na splitskoj rivi, sa svojom djevojkom dok se malo uznojenih dlanova drže za ruke zbog onih hrabrih kamenjara u gomili, maše šarenom zastavom i jedino što traži jest samo to da je prihvatite takvu kakva je. Divnu Ana Mariju, koja ne želi da je tako zovete.
