Poslije naznake da se iza stranoga kupca zainteresiranog za karlovački
KIM krije srpski kapital te govorkanja da bi srpski kapitalist Miroslav
Mišković želio kupiti vukovarski VUPIK, u Hrvatskoj se počelo puno
glasnije ponavljati pitanje: Treba li omogućiti ulazak srpskog kapitala
u Hrvatsku?
Nakon što je SDP-ov premijerski kandidat, Ljubo Jurčić, rekao što misli
o odnosu srpskog kapitala i hrvatske države, hrvatski su političari o
tome počeli polemiku, koja će s obzirom na ambiciju srpskih poduzetnika
da uđu u Hrvatsku i svojevrsno žongliranje hrvatskih političara time,
sigurno još dugo trajati.
Početak polemike sadašnjeg premijera s mogućim premijerom unatoč svojoj
političkoj ozbiljnosti pomalo nalikuje na onu poznatu staru skolastičku
raspravu o tome koliko zuba ima konj. Kao što je dugotrajnost i
zamornost teorijske rasprave dvojice skolastičara prekinuta
"bogohulnim" prijedlogom trećeg redovnika da se konju jednostavno
pogleda u zube, možda bi se nečim sličnim mogla prekinuti moguća
polemika Ive Sanadera i Ljube Jurčića.
Još lakše nego što je konju otvoriti gubicu i izbrojiti zube jest
otvoriti Večernji od 20. kolovoza i pročitati što je doista Jurčić
rekao. A rekao je: "Zna se tko je činio zločine. Rane su još svježe. Ne
treba stvarati neugodu hrvatskim građanima." Ali ne kao odgovor na
općenito pitanje tipa "Treba li dopustiti srpska ulaganja u
Hrvatskoj?", nego na konkretno pitanje: "Biste li kao hrvatski premijer
prodali VUPIK srpskom kapitalistu Miroslavu Miškoviću?"
Na konkretno pitanje o mogućoj prodaje vukovarskog VUPIK-a srpskom
kapitalistu Jurčić je bio konkretniji nego općenitiji, rekavši:
"Drugdje bih mu možda i prodao tvrtku, ali u Slavoniji sigurno ne bih."
Taj je (ne)očekivani stav i objasnio, dometnuvši: "Kolektivni osjećaji
građana postoje, sve što se događalo za vrijeme rata još je svježe."
Usprkos toj konkretnosti, tome što je govorio o određenom isječku
hrvatske realnosti, Jurčićev je govor poopćen, pa se stjecao
naprečac-dojam kao da je Jurčić kao ekonomist protiv ekonomskih
zakonitosti, a kao potencijalni premijer protiv ulaska srpskog kapitala
u Hrvatsku.
Premijeru je Sanaderu Jurčićev stav o srpskom kapitalu poslužio kao
trostruki šlagvort: za ocjenu kako je posrijedi stav "za antologiju
političke gluposti" ("možda i za Nobelovu nagradu u negativnom
smislu"), "kao glavinjanje SDP-a" i kao prilika za iskaz vlastitoga
političkog i ekonomskog liberalizam glede protoka srpskoga kapitala,
odnosno glede "današnjih europskih vrijednosti".
Kao što premijer Sanader ima svoje političke razloge zašto polemizira
samo s uopćenom interpretacijom izjave svoga političkog suparnika, tako
i oni koji se s tim poopćenjem slažu nemaju razloga o tome
raspravljati. Rezerviranost spram ulaska srpskog kapitala u Hrvatsku
političke su, emocionalne i etičke naravi. Takvih stavova nije nekoć
manjkalo ni današnjem premijeru. Postane li premijerom, možda neće ni
Jurčiću. Ali čak i unatoč rezerviranosti spram srpskog kapitala, taj
kapital ne bi vjerojatno bio najproblematičniji koji je stigao u
Hrvatsku.
Ako je vođen svojom unutrašnjom logikom, a ne političkom potporom
zemlje svoga podrijetla, onda on može biti manje zazoran i od kapitala
pojedinih "prijateljskih nam zemalja". Uime tako shvaćenog
prijateljstva prodali smo im sve što su htjele. Srpski kapitalisti i da
hoće više nemaju što kupiti što bi bilo od hrvatskog strateškog
interesa. Uglavnom nam je za prodaju ostalo ono gospodarski manje
vrijedno. I ponešto od onoga za što smo još pomalo emocionalno vezani.
Danas je to još možda vukovarski VUPIK. Sutra više vjerojatno ni on.
BIJEDA POLITIKE
