Kaže se da je loše pamćenje jamstvo dobrog života. U istinitost te teze uvjerit će se svi oni građani Hrvatske koji su proteklih dana promatrali rasplet afere Dioki gdje je država faktički potrošila 5 milijuna eura za isplatu plaća radnicima privatnog poduzeća. Mnogi od njih vjerojatno će se prisjetiti jednog drugog slučaja ulijevanja javnog novca u privatnu kompaniju prije gotovo deset godina. Tvrtka se zvala Viktor Lenac, na vlasti je bila SDP-ova vlada, a Lenčev vlasnik bio je Damir Vrhovnik, bliski prijatelj tadašnjih Vladinih čelnika.
U toj funkciji nekoć je bio i Diokijev vlasnik Robert Ježić, no on je, pokazat će kasnije kriminalne istrage, imao prijatelje s obje strane političkog spektra. A Ježić, koji se deklarativno svojih dionica odrekao još prošle godine, u biti nikad nije napustio tvrtku. Dapače, u posljednjem prijedlogu predstečajne nagodbe koji je predložila uprava Diokija Ježić je nakon sanacije, restrukturiranja i otpisa dugova trebao zadržati vlasnički udjel od gotovo 9 posto. Sad je plan propao, a tu intervencionističku avanturu porezni obveznici platili su oko 40 milijuna kuna.
U Vladi će se od odgovornosti braniti tvrdnjama da će novac vratiti sudskim putem, savršeno svjesni da će spor vjerojatno trajati godinama.
Pravorijek će dočekati ili u dubokoj oporbi ili u političkoj mirovini, a i kad dođe, branit će se floskulama o tome da su htjeli zaštititi radna mjesta.
Možda i jesu, no mogu li istu razinu državnog angažmana i pomoći očekivati stotine ostalih velikih tvrtki u predstečajnoj nagodbi?
