Da je kupio karlovački KIM, dugoreškog bi se poduzetnika Ivana Šimića
doživljavalo kao nekoć Luku Rajića. Svojevrsnim “hitrorezom” premijera
Ive Sanadera Šimić je izgubio već gotovo dobiveni KIM, a narod priliku
za novu privatizacijsku priču, za usporedbu Rajića i Šimića.
Da je dobio KIM, Šimić bi dobio i šansu da postane Rajić, a puk
priliku da vidi mogu li u dvadesetak godina nastati dva Rajića. Pojava
premijera Sanadera u liku “strogog, ali pravednog tate” prekinula je i
dječju zaigranost Ivana Šimića i Damira Polančeca, i novo “narodno
veselje”, koje je njihova zaigranost već počela buditi. Prekidom igre u
igraonici HFP-a nestalo je i mogućnosti da se vidi može li KIM postati
Dukat, a Ivan Šimić – Luka Rajić.
U hrvatskoj privatizacijskoj sagi i KIM-ovanje će sigurno imati svoje
mjesto. Pogotovu što se pojavilo kao iznenađenje, kao nešto za što smo
mislili da je kao “praksa rada” postalo prošlost, da je kupovanje
tvornica bez novca završeno. No, pokušaj s KIM-om takva je očekivanja
prokazao kao iluziju, pokazao da se u Hrvatskoj prošlost može pojaviti
i kao sadašnjost.
Prošlost očito nije završila s Lukom Rajićem, a nije sigurno ni da će
sadašnjost s Ivanom Šimićem. Jedina Rajićeva veza s mljekarskom
industrijom bilo je voženje Dukatova mlijeka, a jedina Šimićeva veza
možda štavljene kože neke uginule KIM-ove muzare. Kao što Rajiću
njegovo prvotno zanimanje nije bila prepreka za opći preporod Dukata,
možda ne bi ni Šimiću za vođenje KIM-a.
Rajić je egzemplar kako je bedasto i zločesto osporavati nekoga glede
onoga čime se prije bavio. Ali kada je Šimić posrijedi, skandalozan je
anakronični rajićevski način na koji ga se kanilo učiniti vlasnikom
KIM-a. Kao što je skandalozno i televizijsko branjenje toga načina
potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, samo tri dana prije nego što će
mu Sanader baš zbog toga javno opaliti čvrgu!
Svoj je prilog praksi “prošlost u sadašnjosti” Ivan Šimić dao ne samo
trgovačkom namjerom nego i verbalno. Njegovo “Na natječaj za kupnju
Karlovačke industrije mlijeka javio sam se zato što sam štitio
nacionalne interese” podsjeća na vrijeme naših tajkuna pionira, koji su
se također pozivali na “nacionalne interese”.
Tada je nastao i nevjerojatni oblik suvremenog nacionalnog patriotizma,
njegova hrvatska inačica: Opljačkaj Hrvatsku da bi je više volio!
Hrvatsku su naši “gospodarski patrioti” počeli voljeti na način
kao što mesar voli svinju, tj. kao lovinu i kao brdo kobasica. Na
takvoj je “ljubavi za domovinu” nastao i spomenuti hrvatski model
privatizacije.
Hrvatski je model privatizacije čudnovata
psihološko-kulturološko-sociološka slitina. No taj mentalitet i način
ponašanja nije obilježje samo privatizacije. Osobito je apsurdan i
otužan kod ljudi koji su ratovali za Hrvatsku, ali su i s lažnim
potvrdama o ranjavanju podizali postotak invalidnosti da bi povećali
ionako visoke mirovine! I što je još apsurdnije, ne čini im se da je to
neki moralni problem!
I baš kada se pomislilo da je počelo nestajati toga amoralnog
humusa, pojavio se KIM. Možda bi se i njega prodalo bez novaca da se
nije počelo javno brundati, da se nakon toga gunđanja nije pojavio
“tata Ivo”. To je već višekratno premijerovo pojavljivanje u ulozi gdje
je njegova riječ zadnja.
Takva premijerova uloga jednako može biti posljedica nesposobnosti,
odnosno neke moguće muljaže njegovih ljudi, kao i marketinški trik.
Epilog je uvijek isti: premijer kao vrhovni arbitar elegantiarum. Kakav
će pak biti krajnji rezultat svega, premijerovih intervencija, pa i
groteske s KIM-om, vidjet će se na izborima.
BIJEDA POLITIKE
