Zašto smo uopće ulazili u EU kada teme o “regiji” nikada više nisu dominirale javnim prostorom, kada naši predstavnici vlasti više borave u Beogradu i Podgorici nego u Bruxellesu ili Beču? Ova političko-medijska opsjednutost “regionom” svjedoči kako je za jedan dio hrvatskog pučanstva “da” Europi bio povratak onamo kamo pripadamo i odmak od “brdovitog Balkana”, dočim je jednom drugom dijelu EU sredstvo da s tim istim Balkanom ponovno budemo zajedno u jednoj “državi”. Iz tog razloga, sudeći prema posljednjem susretu srpskog i hrvatskog predsjednika, mi smo od svoje geopolitičke prednosti, članstva u EU, napravili nedostatak.
Trula udbaška jaja i darovi
Tako, slijedom nesretnog “Perkovićeva zakona”, dok se distanciramo i svađamo s EU, istovremeno se mazimo s “liderima u regionu”, dok bacamo trula udbaška jaja na Merkel, istodobno nosimo darove Nikoliću. Nitko ne kaže da Hrvatska ne treba voditi proaktivnu politiku u “regionu”, ali što je previše, previše je! Kao što krajnje mazohistično stalno otvaranje “srpskog pitanja u Hrvatskoj”, koje je riješeno do te mjere da čak i pripadnici okupacijske vlasti poput Stanimirovića sjede u Saboru, a mnogi propagandisti velikosrpske agresije, poput Bore Rkmana, obnašaju funkcije dožupana.
Kada bismo išli principom reciprociteta pa usporedili kako je Srbija riješila pitanje hrvatske manjine u Srbiji, uključujući onih 40 tisuća protjeranih Hrvata iz Vojvodine, onda je otvaranje tzv. “srpskog pitanja” u Hrvatskoj, što su učinili Nikolić i Josipović, blago rečeno, licemjerje, kao i ona sprdačina od izjave vezana za hrvatske udžbenike.
Dakle, ako država žrtva agresije, a to je Hrvatska, što je potvrđeno i prihvaćanjem naše tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, ima veće manjinske standarde prema srpskoj manjini od kojih su mnogi sudjelovali i u oružanoj pobuni, od države agresora, Srbije prema hrvatskoj manjini, onda o “srpskom pitanju u Hrvatskoj” nemamo ništa bitnoga razgovarati dok Srbija ne dostigne hrvatske standarde po pitanju zaštite nacionalnih manjina. Sve to pak Srbi u Hrvatskoj imaju zahvaliti prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Zašto? Ako povučemo jednu paralelu na temelju presude Međunarodnog suda pravde u Haagu koji je prihvatio i našu tužbu protiv Srbije za genocid, onda postaje jasno zašto: U sporu između Etiopije i Eritreje, isti je sud presudio u korist žrtve agresije, Eritreje, koja je odbila primiti etiopske izbjeglice iz njihove “SAO Krajine”. Sud je povratak pobunjenih Etiopljana ocijenio kao ugrožavanje nacionalne sigurnosti Eritreje, koji bi postali destabilizirajući faktor, premda su imali Eritrejske dokumente, putovnice.
Pobjednik koji je znao praštati
U Hrvatskoj pak dio srpskog naroda koji je digao oružanu pobunu protiv RH odbio je hrvatske dokumente, dakle, nisu ni bili hrvatski građani po svom izboru, ali ih je Tuđman sve abolirao i prihvatio u procesu mirne reintegracije, a Hrvatska, iako žrtva agresija, jedina je država članica UN-a koja je imala plan povratka izbjeglica. To je bio Tuđmanov program koji je izrekao u glasovitom govoru u Vukovaru 1997. godine: “Pobjednik koji ne zna praštati, taj sije klice novih razdora i budućih zala. A Hrvatski narod to ne želi. Nije želio ni sve ono što smo pretrpjeli ovdje u Vukovaru i u čitavoj Hrvatskoj. Sve ovo što činimo nije samo u uskom, lokalnom interesu, nego i u općehrvatskom i općeuropskom, u interesu mira, budućnosti ovoga kraja i Europe. I neka nam živi suživot hrvatskog naroda sa srpskom i drugim etničkim zajednicama.” Eto, to je ruka pobjednika koja je otvorila bivšim agresorima široku lepezu prava, dočim je Ivo Sanader, na toj Tuđmanovoj platformi, dovršio proces famoznim “Hristos se rodi” te inkorporiranjem srpske manjine, ni manje ni više, već u izvršnu vlast Republike Hrvatske! Umjesto što etnobiznismeni poput Pupovca licemjerno lamentiraju, trebali bi smoći ljudske snage i kandidirati Tuđmana postumno za Nobelovu nagradu za mir jer nije dopustio da pobunjeni Srbi postanu – Etiopljani, sukladno pravorijeku Međunarodnog suda pravde. Istog onog suda koji treba ostaviti na miru da donese svoj pravorijek o hrvatskoj tužbi protiv Srbije, koji će postati pravni, a ne “ko nas bre zavadi” temelj daljnjeg razvijanja suživota i dobrosusjedskih odnosa.
