Ne, ono "znanstvenica" nije nikakva greška. Lijepa Rachel Weisz u filmskoj biografiji "Face Value" glumit će još ljepšu Hedi Lamarr, slavnu glumicu iz "Ekstaze" i "Samsona i Dalile", jednu od najljepših žena filma svih vremena, ali se film neće koncentrirati na njezinu glumačku nego na znanstvenu djelatnost.
Naime, Hedwig Ewa Maria Kessler (1913.-2000.) koja je u Americi glumila pod imenom Hedi Lamarr, bila je austrijska Židovka toliko lijepa da ju je navodno čak i Hitler htio za ljubavnicu i pored njezina porijekla (a ni Mussolini nije bio ravnodušan prema njoj). Nakon što se na početku glumačke karijere 1933. skinula gola golcata u poznatom češkom filmu "Ekstaza", u kojem je s njom glumio Zvonimir Rogoz, udala se za industrijalca Friedricha Mandla koji joj je branio filmsku karijeru i pokušao uništiti sve kopije "Ekstaze".
Kao proizvođač oružja, Mandl je usko surađivao s nacistima i na poslovnim prijamima Lamarr je imala priliku upoznati većinu osoba iz vrha nacističke i fašističke vlasti koja je njoj kao Židovki bila odurna. Od muža je pobjegla kao na filmu – uz pomoć sobarice poderala je plahte i spustila se kroz prozor, ponijevši sa sobom svoj nakit. Navodno se tijekom bijega čak u jednom trenutku skrivala u javnoj kući, pa se kad je mušterija ušla u njezinu sobu morala s njime poševiti da ne bi bila razotkrivena.
Preko Pariza i Londona uspjela je stići u Ameriku, gdje je počela iznova graditi filmsku karijeru uz pomoć slavnog producenta Loisa B. Mayera (koji ju je upozorio da u SAD nikako ne spominje "Ekstazu"). Od njezinih dvadesetak filmova iz četrdesetih i pedesetih najveći je dojam ostavila kao legendarna biblijska zavodnica u spektakularnom "Samsonu i Dalili" Cecila B. de Millea (najgledanijem filmu 1949.).
No, Hedi Lamarr bila je i iznimno darovita matematičarka koja je, proučavajući industrijske djelatnosti svog bivšeg muža, skupila i dosta znanja na području fizike. Dok joj je američka filmska karijera tek bila u začetku, na jednoj je zabavi pjevala džez uz klavirsku pratnju svog susjeda, pijanista i skladatelja Georga Antheila, i skupa s njim došla na ideju da bi se glazbeni način mijenjanja frekvencija prilikom pjevanja mogao iskoristiti za radijsko navođenje torpeda. Svoju ideju njih dvoje patentirali su 1942. u patentnom uredu SAD-a pod brojem 2292387.
Tadašnja tehnologija nije bila dovoljno napredna da se takva ideja u potpunosti iskoristi, ali je Hedi Lamarr pomogla ratne napore i svojom slavom i ljepotom; samo na jednoj priredbi je prodala ratnih obveznica za sedam milijuna dolara. Tek dugo nakon isteka autorskih prava na taj patent, ono što su ona i Antheil smislili postalo je ključno za tehnologiju mobilne telefonije. (Zahvaljujući toj tehnologiji promjene frekvencija, grubo rečeno, moguće je da kad vas netko nazove ne zvone svi telefoni u mreži vašeg GSM operatera, nego samo vaš.)
Filmska zvijezda od svog izuma nije vidjela nikakav novac, ali joj je navodno jedna od najvećih tvrtki na području mobilne telefionije (spominje se Nokia) odala priznanje tako što joj je kao zahvalu za patent darovala jednu zlatnu dionicu, koju je ona držala uokvirenu na zidu svog staračkog doma sve do smrti. Od Elecrtonic Frontier Foundationa dobila je 1997. nagradu za "pionirski rad na području širenja spektra".
A ako se pitate koju je manu ta prelijepa i prepametna žena imala, odgovor je da je bolovala od kleptomanije, zbog koje je imala dosta problema i nekoliko puta bila i uhićivana. Odatle vjerojatno i potječe ona basnoslovno skupa platinasta tabakera sa smaragdima u obliku svastike, nađena među njezinim stvarima, koja nije nikakav Hitlerov dar nakon navodne noći provedene skupa, već ju je Hedi sigurno negdje mrknula tijekom nacističkih druženja s prvim od njezina četiri muža, prije nego što je pobjegla u Pariz.
