Dok se naša politička elita, bolje reći, vladajuća kasta nestrpljivo i s veseljem priprema za veliki trijumf, za uživanje u vrućoj ljetnoj noći kada će pijuckajući pjenušac jedni drugima nazdravljati zbog “svoje” velike pobjede – ulaska Hrvatske u Europsku uniju, radnička kasta već danas strepi. Boje se što će biti sutra, boje se da njihove poslove koji su jedva preživjeli “tsunami” posrnule domaće ekonomije ne pometu europski konkurenti. I to vrlo brzo nakon 1. srpnja, dana kada će Hrvatska postati punopravna članica Unije.
Cinici bi rekli da nigdje na svijetu nema “besplatnog ručka”, i da ceh ulaska u EU netko mora platiti. Čini se da će u ovom slučaju najveći ceh platiti špediteri jer će se njihov biznis doslovno preko noći prepoloviti. Mnoge manje špediterske tvrtke će nestati, a s njima i par tisuća radnih mjesta. Politička kasta je taj problem primila na znanje, ali ništa više od toga. Umjesto da se vladajući aktivno uključe u rješavanje problema koji je potpuno predvidljiv – gubitak više od dvije (!) tisuće radnih mjesta – oni se pravdaju da ništa ne mogu učiniti jer, eto, radi se o privatnim tvrtkama u čije se poslove država ne smije miješati.
I tako naši ministri čekaju da se nova “divizija” špeditera pridruži vojsci nezaposlenih, kako bi tek onda pokušali nešto učiniti sa sada već famoznim programima prekvalifikacija. Bojimo se da od svega toga neće biti velike koristi za uskoro nezaposlene špeditere. Šljakeri, pomozite si sami, jer nitko drugi neće.
