Dok se u hrvatskom bližem i daljem susjedstvu nemirni mir može
pretvoriti u velik i dugotrajni nemir – u Hrvatskoj vojsci
više nema ročnika! I posljednji je hrvatski regrut skinuo i
razdužio uniformu. Odlaskom posljednjeg ročnika iz hrvatskih vojarni u
njima su ostali samo profesionalni vojnici. Hrvatska je ročnike
raspustila, u NATO još nije ušla, a susjedstvo je
sve nemirnije!
Netko u ovoj zemlji, tko bi se trebao brinuti o njezinoj sigurnosti,
odlučio je novake učiniti prošlošću! Ako ročnici
i nisu jamstvo sigurnosti zemlje, zar se njihovo ukidanje moralo
dogoditi prije nego se ušlo u NATO? Pa niti da se predvidi
što bi se moglo događati glede Kosova nije se moralo biti
geostrateški i geopolitički genij.
Ali se moglo, i može biti političko-strateški ignorant. U
nesređenoj regiji, u okružju koje je čak i granično nedefinirano, gdje
se čak i njoj prijeti “otvaranjem problema
granica”, Hrvatska više ne novači ročnike!? Tko je
tu “lud, zbunjen, normalan”?
Zbivanja na Kosovu, u Srbiji, i u polovici BiH pod srpskom kontrolom ne
daju Hrvatskoj razloga da bezbrižno i zadovoljno drijema “pod
devet ponjava”. Nemirno susjedstvo ne daje razloga za nehajni
drijemež. Samo je budali more do koljena. Da opet treba braniti
Hrvatsku, bi li se to moglo s nekoliko gardijskih brigada? A da treba,
bi li i tada bilo toliko dragovoljaca koliko ih je bilo nekoć, spremnih
da kažu – “sve za Hrvatsku”?
Ima li još jednako pripravnih, koji su bili voljni sve dati
za Hrvatsku, ništa ne tražeći zauzvrat? Ne treba
podcjenjivati ni domoljublje ni broj mogućih domoljuba, voljnih da,
ustreba li, brane Hrvatsku. No, mnogo je razočaranih, koji su u nedavni
rat krenuli sa srcem, koji su se borili za Hrvatsku, a kada su se
vratili iz rata, shvatili su da su neki njihovu pobjedu već pretvorili
u svoj plijen. Bi li opet imali nekadašnjih patriotskih
motiva?
Danas Hrvatska ima pola milijuna branitelja. Koliko
“papirnatih”? Koliko lažnih ratnih invalida? Ako je
toliki broj onih koji su zadužili odoru posljedica i
tadašnjeg gospodarskog urušavanja Hrvatske, onda
su brojni lažnjaci vjerojatna posljedica njezina etičkog
urušavanja. Hrvatska je vojska u ratu imala i socijalnu
ulogu – novačila je nezaposlene, zbrinjavala
otpuštene, brinula se o marginaliziranima.
Danas je državi preskupim postalo držati i ročnike! U ratu je hranila i
plaćala pola milijuna ljudi, a sada ne može skrbiti ni za minimalni
broj novaka! Hraniti ih, odijevati i obučavati, državi je postalo
neracionalno!
Ako se vodi samo “govorom brojki”, tj. samo
“ekonomskom računicom”, sigurno se može dokazati da
je držanje ročnika neracionalno. Koliko je pak politički, vojno i
psihološki racionalno ukinuti ih baš sada?
BIJEDA POLITIKE
