Putujući kao brucošica u Moskvu, dubrovačkim sam rođacima svog muža koji mi još nije bio muž nosila svežnjeve raštike sa zagrebačkoga Dolca. Mogli su si oni u ta davna vremena koješta priuštiti, ali iz domovine udaljene satima leta poželjeli su baš to zelenje.
Mi kontinentalci, mladi intelektualci, pojma nismo imali kako izgleda, a zatim sam cvikala da me osjetljivi ruski carinici ne izbace iz aeroflota. Raštiku sam otad čak i kuhala nekoliko puta, a više puta pisala o njoj, polemizirajući baš o dubrovačkoj zelenoj maneštri i arambašićima, posebice u vrijeme antikancerogenog pokliča brokule i sličnoga zelenog povrća što-ružnije-to-zdravije.
I sad mi s mog placa od kumice moji donesu raštiku. Prekrasnu, mladu kao da je proljeće a ne jesen, pa lijepo zapakiranu. Turopoljsku. Pa je gledam planirajući što bih spremila i sve mislim, kako je krenulo s robnim markama i zaštitom svega i svačega, a kako ta raštika raste baš u Zagrebačkog županiji, rodonačelnici i zaštite i zaokruživanja od osmišljavanja do proizvodnje i prodaje seljačkih proizvoda, mogla bi se nametnuti i slavnijoj južnjačkoj.Hercegovačkoj i Dalmatinskoj.
Mogu mi se prispodobiti čak i prefine sarmice sesvetskih Hercegovaca kao jelo pripremljen od izvornih sirovina zagrebačke okolice na nekome od natjecanja za najbolji specijalitet. Zašto ne? Fino je i zdravo, novost u prehrani. Kad može globalno, brokula, što ne bi mogla i raštika? A uz sve to nekima, uzgajivačima neovisno bile to kumice ili cijela udruga, donosi i novac.
Stvarno naklapam, ali kad bi raštika krenula put kiselog zelja, lokalnih vina ili sireva, jagoda i jabuka, bilo bi je kvalitetne i standardizirane, u stalnim količinama vjerojatno i za jelovnike jadranskih hotela, koji joj se vjerojatno čude kao što smo se mi studenti-kontinentalci čudili sentimentalnome hiru uspješne rodbine.
Da krenu poduzetni kontinentalci, Dalmatinci i Hercegovci bi se sigurno uvrijedili kako su im se usudilili popaliti njihovu "autohtonu" kupusnjaču. Možeš misliti! No ne idem tako daleko, nego samo dvojim što nas to priječi da raštike nemamo više ni na tanjuru, a ni u proizvodnji. Nitko se nije sjetio? Pa što to ne rade oni koji nemaju posla, kad im ne pada na pamet neka druga kultura, neka druga ideja? Navijam za raštiku!
