Propagandna kampanja Osame bin Ladena nastavlja se i nakon
obilježavanja šeste godišnjice napada na New York. Na njegove poruke da
je Amerika poražena u Afganistanu i Iraku u Washingtonu više ne
odmahuju rukom.
Psihološki rat koji vodi vođa Al-Qa’ide davno su prepoznali američki
građani i njegovih se prijetnji pretjerano ne boje, ali ono što ih
zabrinjava jest odnos američke politike prema stanju u Iraku. Građani
traže odgovore o završetku rata, demokrati na tome grade političku
piramidu prema Bijeloj kući, republikanci uvjeravaju da je napuštanje
Bagdada ravno nacionalnoj izdaji. Mogućnost američke intervencije u
Iranu prisutna je u zraku nad Capitol Hillom i Bijelom kućom, a narod
ne želi ni pomisliti da je moguć još jedan rat.
Mnogi se pitaju imaju li demokrati, pobijedi li njihov kandidat na
predsjedničkim izborima sljedeće godine, snage provesti u djelo sve
svoje najave o povlačenju iz Iraka, o jačanju diplomatskih, a ne ratnih
aktivnosti?
Demokrati su posljednjih tjedana pokušali novim zakonima onemogućiti
američko zapovjedništvo da rotiranjem ili ponovnim slanjem trupa u Irak
održavaju sadašnji broj vojnika u toj ratnoj zoni. Ideja je bila da se
postupno američke snage pripreme na povlačenje jer kao što je predlagao
senator Jim Webb, zakon bi trebao određivati da aktivni ili pričuvni
pripadnik oružanih snaga mora provesti u Americi najmanje tri godine
prije nego što ga pošalju u borbene akcije.
Prijedlog je propao jer je dobio samo 56 senatorskih glasova, a
demokrati su, opet krivo, računali da će zakon podržati i brojni
republikanci koji, zabrinuti za svoje izborne šanse 2008. godine, rade
sve veći odmak od Bushove politike. U politici nema prijateljstva,
poručuju republikanci, a demokrati su zatečeni djelomičnim uspjehom
Bushove strategije slanja većeg broja snaga u Irak jer je dodatnih 30
tisuća vojnika smirilo žarišta otpora u pokrajini Anbar.
Demokratima pomaže velik dio američkih medija, a utjecajni The New York
Times otkriva i problem iračkih izbjeglica i emigranata koji žele
dobiti, ili im je to obećano, useljeničku vizu i zbog podrške američkim
trupama na terenu izvući živu glavu iz Iraka.
Da je od lijepih američkih riječi i tapšanja po ramenu ostalo malo,
brzo su shvatili brojni Iračani jer je u veljači sedam tisuća
potencijalnih iseljenika dobilo potvrdu da ulaze u administrativni
proces za napuštanje zemlje do 30. rujna ove godine, a kad se datum
približio, brojka se smanjila na dvije tisuće ljudi. Prije dva dana
objavljeno je da će ove godine u SAD legalno ući samo 900 Iračana.
Koliko će u međuvremenu onih koji pomažu američkim vojnicima biti
ubijeno u odmazdi, nikoga previše preko Atlantika ne zanima. New York
Times piše da Washington ima moralnu obvezu pomoći Iračanima koji su
ugroženi zbog suradnje s Amerikancima. Tvrde da bi se, pomažući tim
ljudima, barem smanjila američka sramota zbog nepotrebne vojne
intervencije u Iraku i rata kojim je izgubljen međunarodni ugled. No
kad već nema prijateljstva u politici, kako onda tražiti moral?
PISMA IZ ISELJENIŠTVA