Dok ovo pišem pijuckam napitak “Tri u
jednom”. Dobije se tako da se već pripremljeni
prašak od mlijeka, šećera i kave istrese u
šalicu i prelije vrućom vodom. Što bi dao don
Miho Pavlinović (1831-1887) da je mogao smutiti nešto tako
čarobno:
Slavonija, Hrvatska i Dalmacija u jednom! Što bi dali
hrvatski politički zanesenjaci prije i poslije don Mihe da su mogli
srknuti iz žuđene čaše jedinstvene i složne Hrvatske. Tri u
jednom, o tome se u Hrvatskoj sanjalo stoljećima, a danas je to
svakodnevan napitak. Toliko svakodnevan da je nekima dojadio, pa bi ga
rado nadomjestili nečim novim, npr. jedan na tri ili jedan na tri puta
tri dijela.
Još se ljepilo na hrvatskim spojevima nije ni
osušilo, a spojeno je već počelo smetati. Premda smo kao
narod i država praktički do jučer komadani, razdvajani, mljeveni,
razbijani, sjeckani, gurani u međusobne sukobe, guljeni,
iskorištavani, ribani, tiješteni, razjedinjavani
i nasilno ujedinjavani, s mnogih se strana sve glasnije viče da smo
postali suviše monolitni.
U Hrvatskoj dugo nije bilo gotovo nikakve hrvatske vlasti, ali već nas
iritira prejaka središnja vlast u Zagrebu. Još se
nismo ni kako treba povezali (cestom u Dubrovnik ne možemo bez
putovnice!), a već bismo se razvezivali. U Pečuh, na Bled ili u Trst
putujemo s komadićem kartona u džepu, a za Pulu bi nam uskoro mogla
zatrebati jugoslavenska putovnica (usput, na nedavnom Pulskom sajmu
knjiga nije bilo nikoga tko ne plače za Jugoslavijom).
Beograd, unitarizam, centralizam, bili su u Hrvatskoj omraženi pojmovi.
I sad su, samo što je Beograd zamijenjen Zagrebom. Stoljetna
borba za što više vlasti u Zagrebu pomalo se
promeće u borbu za što manje vlasti u Zagrebu. Je li Zagreb
još uopće naš glavni grad?
Dakako da nitko rastroj Hrvatske ne zastupa otvoreno, ali su zato
mnogima puna usta tzv. regionalnog razvoja. Čak se najavljuje i
osnivanje posebnog ministarstva za regionalni razvoj. Zbilja lijepo
zvuči! Tko bi razuman bio protiv ravnomjerne brige o cijelom hrvatskom
vrtu! Cijeli hrvatski vrt - to je ključ ove raspravice o razvoju i
rastroju. Kao cjelina vrt napreduje samo ako ima vrtlara. Pojedine
gredice vrtlar može prepustiti na brigu svojim pomoćnicima, ali ni
jednu gredicu ne smije prepustiti bilo čijoj samovolji. U jednom vrtu
može postojati samo jedna volja.
Ta se volja u hrvatskom vrtu zove Zagreb i kome je god do tog vrta
uistinu stalo, Zagreb mu nimalo neće smetati. Pitanje je samo kako
središnju vlast organizirati da svi budemo zadovoljni. Ako
je već zagovornicima tzv. regionalnog razvoja toliko stalo do boljitka
svih dijelova Hrvatske, zašto se nitko od njih nije sjetio
najlogičnijeg mjesta na kojem bi se zastupali i usklađivali regionalni
interesi, a to je poseban saborski dom. Koliko se sjećam, u likvidaciji
nekadašnjeg Županijskog doma isticali su se upravo ovi koji
danas najviše viču o regionalnom rastroju, pardon, razvoju.
Regionalni razvoj? Da, dapače, ali samo ako nije uperen protiv Zagreba,
mjesta na kojem se Međimurje sastaje s Primorjem, Istra sa Slavonijom,
Hrvatsko zagorje s Gorskim kotarom, Lika s Podravinom, Hvar s
Bjelovarom... Ili, najkraće: tri (puta sedam) u jednom! Jednostavno, i
ukusno.
GOST SURADNIK
