Kad čovjek sluša ove naše televizijske voditelje, posebno HTV-ove,
ispada da je njima sve teško i da nemaju nikakve ideje. Samo u jednom
danu najmanje su petnaest puta, u raznim emisijama HTV-a, voditelji ili
novinari započinjali pitanja svojim sugovornicima s “kako ste došli na
ideju” i “je li bilo teško”. Priloge toj bizarnoj statistici apsolutno
su tijekom ljeta davale voditeljske vedete “Maloga mista” (od Barbare
Štrbac i Barbare Kolar do Roberta Ferlina i Duška Čurlić), ali i druge
emisije sa “živim” javljanjima reportera nisu puno zaostajale. A ruku
na srce, nismo u tim prilozima kao sugovornike gledali baš doktore
znanosti koji su dolazili do najnovijih otkrić na području genetike,
medicine, tehnologije ili izumitelje novih koncepata razvoja modernoga
društva.
Ne, uglavnom su to ljudi koji bi razvili neki sasvim običan obiteljski
biznis, otvorili bi, primjerice, vinoteku, otočnu rent-a-car agenciju,
tiskali amblem svoga grada na majicama, napravili bi “atrakciju” tako
što bi odjenuli dvoje, troje srednjoškolaca u kvazipovijesne odore toga
kraja i poslali ih da se šeću među turistima, organizirali bi feštu od
srdela ili bi počeli prodavati drvene figurice koje u slobodno vrijeme
izrađuju od malena... Sve je to izazivalo divljenje naših vrlih
reportera s granicama: “Kako ste došli na ideju doručkovati kada ste se
jutros ustali?”, “Kako ste se sjetili prostrijeti ručnik na plaži?”,
“Je li vam bilo teško odlučiti hoćete li danas izaći iz kuće odjeveni
ili goli?”... Kada se to sve ponavlja toliko puta, iz razgovora u
razgovor, čovjek se stvarno počne pitati jesu li najtrivijalnije ideje
njima doista toliko nedokučive, a ne da naprosto njima i njihovim
urednicima još nije palo na um da možda baš i nisu za taj posao ako
nemaju što pametnije pitati ili da bi se barem trebali bolje pripremati.
Nasuprot tima i takvima, RTL-ovi novinari pokazali su dokle u
sastavljanju pitanja mogu ići novinarska imaginacija i originalnost.
Predstavljajući nam sebe, novi stanari Big Brother kuće nisu odgovarali
samo na pitanja tko su, što su i odakle su. Ni kako su došli na ideju
prijaviti se u BB kuću i je li im bilo teško. Da bismo bili kadri
maksimalno zaokružiti pleter dojmova o tih dvanaest novih ljudi u našim
životima, koji će nakon 100 dana ispasti iz kolektivne memorije brzinom
kojom se Zvonimir Lučić nađe Cro Copu oko vrata kada ovaj dobije meč
(iskrene čestitke na osvajanju Prideova Grand prixa!), doznavali smo i
koja bi svi oni najradije bili životinja ili biljka. Jedan bi bio
gepard da ga nitko ne može uhvatiti, drugi bi bio kaktus da ga svi
gledaju, ali da ga se nitko ne usudi taknuti, treći bi bio cvijet da ga
djevojka ubere i pomiriše, ženske bi bile uglavnom mačke i ruže... Tako
jednostavno pitanje za sjetiti ga se, a nudi tako sadržajne odgovore. I
nebrojene varijacije.
Na primjer, kada HTV-ovi novinari počnu od RTL-ovih kolega preuzimati
ovakva pitanja – čim Nevena Rendelli ili Damir Smrtić pitaju nekog
slavonskog stočara koja životinja na farmi najbolje opisuje ženu kakvu
bi volio upoznati ili pitaju istarskog tartufara odražava li njegovu
dušu više crni ili bijeli tartuf – RTL-ovci mogu odmah otići korak
dalje: “Da ste se rodili kao dio spavaće sobe, što biste najradije
bili?”, “Vidite li sebe ponajprije kao građevinski materijal ili kao
dio vojne opreme?”, “Biste li bili sretniji kao sladoled, kremšnita ili
steak od tune?”. Odgovori bi vjerojatno bili spektakularni i poručivali
bi o svima nama ono što se svakodnevnom rutinom razgovaranja
jednostavno ne može izreći, a što nam je Bregović već davno dao
naznačiti pjesmom “Kad bi bio bijelo dugme”, ali su do pojave naših
današnjih tv voditelja i reportera taj stil i prizma promatranja
nepravedno ostali zanemareni.
TA DIVNA StvORENJA
