Njemački grad Wetzlar, koji broji 55.000 stanovnika, bit će večeras u 20 sati centar rukometnog svijeta. Na utakmici s Goppingenom od aktivnog igranja oprostit će se Ivano Balić, rukometni čarobnjak koji je 2010. godine u izboru Svjetskog rukometnog saveza proglašen najboljim rukometašem svih vremena. U 18-godišnjoj karijeri ipak nije uspio osvojiti sve. Nijednom nije bio klupski prvak Europe i nema europsku zlatnu medalju s Hrvatskom. U oba slučaja bio je blizu. Igrao je u dva europska finala, 2008. i 2010. godine, i oba je njegova momčad izgubila. S Portlandom je igrao finale Lige prvaka 2006., ali bolji je bio Ciudad Real.
Dugo smo ga nagovarali
Ivano je rođen u Dugopolju, prvi sport bila mu je košarka, no na kraju je završio u rukometu. Split je imao sjajnu momčad koju su činili klinci poput Metličića, Balića, Maraša, Vukasa... Bili su tu i iskusni Vujović, Glavinić, Anušić, Boban, Dobronić, Peribonio... Trener je bio Vatromir Srhoj.
– Sjećam se da smo se sa Splićanima uvijek “tukli” za drugo mjesto u Prvenstvu Hrvatske. Igrao sam protiv Ivana puno puta, oni su čak 1998. igrali u polufinalu Kupa EHF-a i ispali od Kiela. Ivano je pokazivao da je talent, ali teško da je netko mogao sa sigurnošću reći da će postati svjetska klasa – rekao je Ivica Obrvan, u to vrijeme igrač Metkovića.
Iz Splita nekim čudom nije otišao put Zagreba, već u Metković, klub koji je prije njegova dolaska osvojio Kup EHF-a. Proveo je tri sezone u dolini Neretve, igrao u finalu Kupa EHF-a, osvojio Hrvatski kup...
– Dugo je trajalo nagovaranje da Ivano dođe u Metković, klub koji je u to vrijeme bio dobro organiziran, plaće su bile dobre, kao i momčad. I ja sam sudjelovao u razgovorima s Ivanom. U početku se nećkao, ali je vjerojatno odlučujuće bilo to što je u Metkoviću već igrao Petar Metličić i što je bio blizu Splita pa je mogao često otići kući. Bio sam mu trener četiri sezone u Metkoviću i još dvije u Zagrebu. Bez obzira na to što smo imali nekoliko napetih situacija, on je genijalan igrač koji je igrao protiv svih klišeja. To što Ivano odigra ne može se ni zamisliti ni nacrtati. Bilo mu je važno da ima slobodu u igri. I nije točno da nije znao igrati u obrani. Bio je itekako dobar u obrani 3-2-1 kao krajnji igrač. Eto, mogu reći da sam ga trenirao u njegovim najboljim godinama, a najbolje je igrao od 2002. do 2007. godine – rekao je Ivica Obrvan.
Ivano je u Metkoviću živio mirno jer je već imao obitelj, suprugu i sina.
Zoran Gobac ponovo ga je 2004. pokušao dovesti u Zagreb, za koji su tada igrali Vori, Goluža, Vuković, Horvat, Špoljarić, Kaleb...
– Razgovarali smo, ali je Ivano prihvatio puno izdašniju ponudu španjolskog Portlanda. No uspio sam ga dovesti pet godina kasnije – istaknuo je Gobac.
Gledao sam ga iz kafića
U reprezentaciju ga je uveo Josip Milković. Pozvao ga je 2001. godine za SP u Francuskoj, ali Ivano zbog ozljede nije otišao na turnir, a debitirao je 2002. godine kada je Hrvatska na EP-u u Švedskoj osvojila posljednje, 16. mjesto. Godinu dana kasnije reprezentaciju je preuzeo Lino Červar.
– Prvi sam put vidio Ivana na pripremama reprezentacije u Rovinju 2002. Gledao sam trening iz kafića u društvu svoga kolege trenera Dragana Rajića. Ivano me nije mogao vidjeti. Došao je na trening u sportskoj opremi, a tenisice je nosio u najlonskoj vrećici koju je objesio o štap. Rekao sam u tom trenutku Rajiću: “Budem li ikada izbornik Hrvatske, ovakve se stvari neće događati.” Doći na trening sa stvarima u vrećici na štapu nije baš bio lijep prizor. Ali od najlonske vrećice Ivano je za koju godinu izrastao u najboljeg rukometaša svijeta – rekao je Lino Červar.
Červar je odmah u njemu prepoznao ono nešto.
– Vidjelo se da Ivano ne igra ni po kakvim rukometnim šablonama. Demonstrirao je igru koja uporište nije imala u snazi, nego u ideji, bio je kreativac. Takvog igrača danas nema. On je bio posljednji romantičar rukometne igre – istaknuo je Lino.
Daniel Constantini i Bengt Johansson, rukometni trenerski velikani, rekli su za Balića da je igrač oko kojeg se sve vrti, da je napadačku igru doveo do savršenstva.
– Kod Balića mi se posebno sviđalo što nije bio kokodakalo, nije bio čovjek koji bi u razgovoru s novinarima sebe gurao u prvi plan. Ivano je uvijek govorio o drugima. Bio je Božji rukometni dar, vrhunska klasa, igrač bez premca. Zahvaljujući njemu, i ja sam kao trener bio uspješan u tih sedam godina koliko sam vodio hrvatsku reprezentaciju – istaknuo je Červar.
Nije tajna da ste se znali i posvaditi s Balićem.
– Istina, znalo je puno puta biti i povišenih tonova, no nije bilo ništa lošega u tome, dapače. Uostalom, kada se dva čovjeka svađaju, to često znači da jedan drugome žele dobro. Ivano je bio poseban, s njim se nije moglo lako izaći na kraj. O Baliću bih mogao govoriti danima, a zapravo se sve svodi na jedno – hvala mu! – zaključio je Lino Červar.
Ivano Balić igrao je za reprezentaciju do 2012., a Slavko Goluža ostat će zapamćen kao izbornik koji nije zvao Balića na Svjetsko prvenstvo u Španjolsku 2013. godine. Poznata je priča o tome da Goluža nije imao Ivanov broj...
>> Ivano Balić otkrio zašto definitivno prestaje igrati rukomet
Genijalac! Ivano hvala ti, zbog tebe sam uživao gledajući rukomet