Poslije vijesti da Hrvatska televizija neće prenositi Svjetsko
rukometno prvenstvo, Televizija bi mogla snimiti dokumentarac o samoj
sebi. Dokumentarac pod naslovom "Uzbuna na Prisavlju", ili nekoga
sličnog imena, imao bi sigurno i opravdanje i visoku gledanost. Netko
bi u tome dokumentarcu sigurno bio negativac, netko bi morao biti
primitivac, a netko naivac. A sasvim sigurno, netko i krivac.
Ako šefovi HRT-a i uspiju sebi objasniti kako se dogodilo da nacionalna
televizija izgubi prijenos sportskog zbivanja koje je podignuto na rang
od nacionalne važnosti, bit će im puno teže, a možda i nemoguće,
objasniti svojim pretplatnicima zašto se to dogodilo. Hrvatska
televizija, koja voli tepati samoj sebi, da je javna i nacionalna,
izgubila je posao od javnog i nacionalnog značenja, od RTL-a,
televizije koja nema takvih atribucija.
U konkurenciji za ozbiljan posao javna je televizija izgubila od
komercijalne. Nakon što se s komercijalnim televizijama upustila u
natjecanje tko će napraviti nešto površnije, banalnije i stupidnije,
HRT je pao i u ozbiljnom nadmetanju. Pod alibijem "borbe za gledanost"
HRT je počeo slijediti i usvajati obrasce i sadržaje masovne kulture,
nuditi medijsku robu za niski ukus.
Počeo se nadmetati s komercijalnim televizijama tko će prezentirati
budalastiju seriju, neki blesaviji show, gdje nazovizvijezde hine da
pjevaju, plešu i kojekako produciraju svoje ispraznosti i taštine. Kao
posljedica toga nije u konačnici moglo i nastati nešto doli "Bitangi i
princeza", "Lude kuće", a napose do "Ponosa Ratkajevih".
Ako su "Ratkajevi" pokazatelj intelektualnog dosega javne televizije,
onda je to jadna, a ne javna televizija. Informativna, kulturna i
odgojna uloga javne televizije postale su služavke njezina pristajanja
na natjecanje u banalnom. Ozbiljnost je današnji HTV stekao još za
socijalizma, a već je dugo troši, s tendencijom da je i potroši.
Tko još čuva dignitet HTV-a? Pa uglavnom "stari kadrovi", koji su
profesionalne uzuse i kvalitetu naučili i usavršili dok još nije bilo
opće demokratizacije medijskih banalnosti, dok znanje još nije bilo
podređeno ograničenosti i profitu. Po čemu bi HTV bez Mirjane Rakić,
Branke Šeparović, Branke Kamenski, Obrada Kosovca, Hloverke
Novak-Srzić, Silvije Luks, Branimira Bilića, Gorana Milića, Bože
Sušeca, Đure Tomljenovića, Đele Hadžiselimovića i nekoliko mlađih, bio
drukčiji od Nove TV ili RTL-a?
Gubljenjem prijenosa Svjetskoga rukometnog prvenstva HTV je pokazao ne
samo kompeticijski i poslovni nehaj nego i nešto od starog
mentaliteta državne televizije, koja je bila navikla da joj sve "pada s
neba". Ondje gdje se doista trebao natjecati s komercijalnim
televizijama HTV se uzdao u "mamu državu". Upustio se u natjecanje
produciranja televizijskog bofla, a u tržišnom natjecanju oslonio se na
svoj već poljuljani autoritet.
Gledateljstvu je podigao pretplatu, ali mu nije osigurao gledanje
najboljih svjetskih rukometaša. Netko je na Prisavlju podcijenio
i javni interes i konkurenciju. Ako gledatelje već godinama "peru"
svojim sapunjarama i šopaju kojekakvim medijskim šrotom, bio je red da
im se osigura i nešto probranije. Ne samo zbog pretplate nego i zbog
uloge koju bi po svojoj vokaciji javna televizija trebala imati.
Balića, Džombu, Lackovića... možemo gledati i posredstvom kamera RTL-a,
ali bi netko (ne)odgovoran s HRT-a trebao pretplatnicima javne
televizije objasniti kako je i zašto proigran javni interes za gledanje
Metličića, Sulića, Vorija... Ako već nitko nema potrebu
objašnjavati što se događa s HRT-om, zašto mu se urušava kvaliteta,
zašto se komercijalizira i striptizira, netko će valjda barem pokušati
objasniti zašto pretplatnici ne mogu gledati čak ni kvalitetni rukomet.
BIJEDA POLITIKE
