Nije nikakvo čudo što se informacija o slavnom rukometnom klubu “Partizan” iz Bjelovara najlakše može naći u “Leksikonu YU-mitologije”. I na taj se nezaboravni klub, pa i na rukometnu i, uopće, staru sportsku slavu iz jugoslavenskih vremena, u današnjoj Hrvatskoj gleda s neskrivenim zazorom. Još do jučer naši su se sportski novinari ustručavali napisati/izgovoriti ime jugoslavenske federacije, a kad nisu mogli drugačije, tu su propalu zemlju nazivali Bivšom Državom.
Ne mogu reći da pratim sve što se zbiva u povodu svjetskog prvenstva u rukometu, no koliko vidim i koliko čujem od onih koji vide i znaju više od mene, iz priprema velikog sportskog događaja i njegovih medijskih odjeka teško je otkriti da se rukomet u Hrvatskoj igrao i prije 1991. I to ne bilo kakav, nego vrhunski rukomet koji je osvajao kolajne na najprestižnijim europskim i svjetskim natjecanjima.
Ostavimo li po strani jugoslavensku reprezentaciju (u kojoj su hrvatski rukometaši, govorim bez imalo pretjerivanja, bili okosnica) i njezine svjetske rezultate, više je nego neobična činjenica da je zaborav progutao i kolosalni hrvatski klupski rukomet. Pa i onaj najslavniji - iz Bjelovara.
Sve je počelo godine 1955., kad je mladi gimnazijski profesor fiskulture Željko Seleš s nekoliko prijatelja, u vrijeme kad su Bjelovarčani gledali veliki rukomet (koji se igrao na nogometnom igralištu), osnovao malorukometni klub “Partizan”. Već 1957. “Partizan” je bio u prvoj ligi, a u sezoni 1960./61. i prvak države. Otad pa do sredine sedamdesetih rukometaši iz Bjelovara, tada grada bez rukometne dvorane, bili su na rukometnom vrhu Jugoslavije (devet puta prvaci!) i Europe. Vrhunac vrhunaca doživjeli su 19. II. 1972., kada su u Dortmundu sa 19 : 14 tukli razvikani njemački “Gummersbach” i postali prvaci Europe. Naš ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković danas nikome u Europi ne mora tumačiti tko je i otkud je. Dovoljno je da spomene Bjelovar, “Partizan” i slavni rukometni dvojac s vrha Europe, braću Jandroković.
Na olimpijadi u Pekingu Kinezi su odali velike počasti svojim starim, lovorom ovjenčanim sportašima. Baš me zanima koliko će se zaslužnih vitezova bjelovarskog/hrvatskog rukometa, starih “partizanovaca”, naći u svečanim programima i ložama ovog našeg svjetskog rukometnog prvenstva.
Seleš, Jandrokovići, Božo Peter, Albin Vidović, Dado Ćuković, Marijan Jakšeković, Ivan Đuranec, Josip Pećina, Miroslav Pribanić, Hrvoje Horvat... nisu samo imena bjelovarskih rukometaša, nego i poglavlja u povijesti hrvatskog rukometa. Hoće li ih se oni koji tu povijest danas pišu sjetiti i pozvati u goste u naše nove velebne dvorane?
Bjelovarčani su ih nekad, na džepnom igralištu pokraj Sokolane, pobožno gledali, uživali i učili da se može uspjeti i ako nisi ni velik ni bogat. Ali bilo je to u Bivšoj Državi. Je li ova naša današnja Hrvatska toliko velika i bogata da se može olako odreći svoje velike i bogate rukometne tradicije?
