Pobjeda ruskog Golijata protiv male Gruzije, i to baš u predvečerje 40. obljetnice sovjetske invazije na Čehoslovačku i krvavog gušenja Praškog proljeća, mogla bi se ubrzo pretvoriti u politički poraz. Najprije za predsjednika Dmitrija Medvedeva, koji je u svojoj fotelji proveo tek stotinjak dana. Već u prvim satima rata protiv Gruzije, dok je Medvedev još bio na godišnjem odmoru, na scenu je stupio premijer Vladimir Putin, koji je otada sveprisutna osoba i na ratištu i na televiziji.
Moskovski komentatori poput Lipmanove i Alexandera Goltsa već smatraju da iza ratnog pohoda stoje tzv. siloviki, nepomirljivi zagovornici "čvrste ruke", ex-komunistički funkcionari i kagebeovci, kojima je rat dobrodošao da još više učvrste svoj ionako snažan utjecaj u ruskim strukturama vlasti. Vladimir Putin i dalje u svemu vodi glavnu riječ.
Medvedevu se ne piše dobro. S druge strane, prozapadnom, ali i kontroverznom Saakašviliju, predsjedniku suverene Gruzije, rat je učvrstio položaj. Čak i donedavna rascjepkana gruzijska oporba sada čvrsto stoji iza njega, podupire teritorijalni integritet zemlje, istup iz Zajednice Neovisnih Država pod kontrolom Moskve, demokraciju i pristup zapadnom obrambenom savezu. Ruska vojna intervencija potaknula je solidarnost zemalja izašlih iz bivšeg Sovjetskog Saveza.
Tako su u Tbilisi svoju podršku Gruziji došli izraziti predsjednici baltičkih država, predsjednik Poljske i ukrajinski predsjednik Juščenko. Poljaci i baltički predsjednici smatraju da je bila velika pogreška što Gruziju u Bukureštu nisu primili u NATO-ov Akcijski plan. Istovremeno se između Gruzije i Rusije vodi promidžbeni rat.
Dok je ruska televizija prikazivala dolazak kubanskih i donskih Kozaka u njihovim tradicionalnim odorama kao "potporu" nadirućim ruskim snagama, u Gruziju su stigle prve grupe estonskih dragovoljaca. Čini se da bi ratni pobjednici baš taj politički rat mogli izgubiti. Saakašvilijev tim u kojem su i Poljaci i stručnjaci iz baltičkih, ali i drugih zapadnih zemalja, na dobrom engleskom jeziku šire vijesti i prikazuju Gruziju kao Davida koji se bori protiv nadmoćnog neprijatelja za svoju neovisnost i teritorijalni integritet.
Svi, dakako, znaju da Gruzija ima deficita. Ali dok su Južna Osetija i Abhazija paradržavice martićevskog tipa, u kojima vladaju kaos i kagebeovci i gdje mafijaške grupe ubiru reket, Gruzija se sve više uspijeva prikazati kao zemlja koja se bori za zapadnu demokraciju i koja ima jasan cilj. Kao takva je prepoznata i pitanje je vremena kada će postati članica NATO-a. Rusija bi trebala shvatiti da sovjetskih granica više nikada neće biti.
