Bio je vruć srpanjski dan 2001. godine, a tadašnji hrvatski ministar financija Mato Crkvenac se znojio. Doduše, ne zbog visoke temperature već zbog odluke koju je morao donijeti. Tek nešto ranije dobio je izvještaj o milijunskim dubiozama u jednoj banci u državnom vlasništvu, nastalim uglavnom zbog sumnjivih kreditnih plasmana poduzetnicima povezanim s političkim moćnicima bivše HDZ-ove vlade. Crkvenac je imao dva izbora – banku poslati u stečaj ili dugove sanirati novcem poreznih obveznika.
Sazvana je hitna telefonska sjednica Vlade, te donesena odluka da država banku sanira s otprilike 700 milijuna kuna. Jedan od glavnih zagovornika te transakcije, tadašnji potpredsjednik Vlade, novinarima je nešto kasnije objašnjavao kako je Vladin prioritet stvoriti snažnu, državnu banku. Ipak, tek nekoliko godina kasnije, ta snažna državna banka opet se pretvorila u svojevrsni bankomat povlaštenih poduzetnika HDZ-ovoj vladi, a nove dubioze nastale zbog nenaplativih kredita Vlada je ovaj put pokrila dokapitalizacijom u iznosu od 450 milijuna kuna.
Sve u svemu, čak i da je dio uloženog novca tijekom godina vraćen kroz isplaćenu dobit, hrvatski građani su u posljednjih 12 godina u Hrvatsku poštansku banku uložili barem milijardu kuna. Slučajno ili ne, upravo je i to iznos koji će, sudeći po ponudama koje je Vlada prikupiti, dobiti od novog vlasnika banke. A ta prodaja suštinski će značiti likvidaciju. Naime, obje banke koje su poslale ponude za preuzimanje HPB-a – austrijski Erste i mađarski OTP - već su prisutne na domaćem tržištu, a ovu akviziciju vide isključivo kao način za povećanje svoje bilance. Pojednostavljeno rečeno, ni OTP-u, a pogotovo Ersteu, potrebni su tek HPB-ovi komitenti i štediše, no ne i HPB-ove poslovnice i zaposlenici - jer imaju već dovoljno vlastitih.
Već kroz godinu ili dvije poslije prodaje HPB će prestati postojati, a kao naknadu za gašenje banke hrvatski građani inkasirat će otprilike jednaki novac koji su u proteklih 12 godina uložili da bi je održali na životu. Ima li bolje definicije protraćenog desetljeća? Veliki američki poduzetnik Henry Ford svojedobno je rekao da je svaki biznis koji ne stvara ništa drugo osim novca loš biznis. Pa kakav je onda biznis prodaja HPB-a? Osim što će se u proračun sliti novac ekvivalentan isplati plaća za 20-ak dana rada zaposlenih u javnom sektoru, jedna banka će se ugasiti, još nekoliko stotina ljudi završit će na burzi, konkurencija na financijskom tržištu će se smanjiti, a i proračun će ostati bez 90-ak milijuna kuna godišnjih prihoda koliko je temeljem dobiti HPB-a u 2011. i 2012. mogao prihodovati.
Dakako, taj tužni epilog ideje o stvaranju državne banke ponajprije je kumulativni zbroj svih onih milijuna koji su kroz razne makinacije isisane iz njezinih trezora, no pritom se valja zapitati bi li, da je banka bila uspješnija i stabilnija, njezina sudbina bila drukčija. Ili bi samo cijena bila viša? Prodaja Hrvatske poštanske banke simbolički je posljednji čin raspada sustava hrvatskog državnog kapitalizma – suštinski tek metode nacionalizacije rezultata nesposobnosti, neuspjeha i krađe pojedinaca. Žalosno je pritom, da ni u tom zadnjem nastavku nitko ne vodi računa o onima koji su taj nakaradni sustav godinama financirali - građanima.
Nakon što su pristigle ponude za kupnju HPB-a, očito je da su dionice tvrtke trebale biti ponuđene upravo njima. Uz godišnju dobit od 90 milijuna kuna, svaki ulagač dobio bi u najmanju ruku stopu povrata na kapital od deset posto, što je u Hrvatskoj trenutno teško dobiti u ijednom legalnom poslovnom sektoru. Banka bi preživjela, burza živnula, radna mjesta bila bi sačuvana, a bio bi ustrojen i model za privatizaciju nekih drugih državnih tvrtki. No, kome bi takva domaća, a od politike neovisna, banka bila u interesu?
>> \'Glavni cilj Vlade je prodati HPB za što veći iznos\'
