Hrvatska je jučer izabrala svoje prve predstavnike u Europskom parlamentu. Istina, možda to nisu naši najbistriji politički umovi, možda nemaju najveći demokratski legitimitet po broju osvojenih glasova, ali ono što imaju jest – sviđalo se to nekome ili ne – status najbolje plaćenih hrvatskih zastupnika u povijesti. Nijedan parlament u koji su Hrvati kroz povijest birali svoje predstavnike nije davao tolike zastupničke plaće kao EP (oko 7500 eura mjesečno, a tu su još i troškovi za ured, savjetnike, putovanja, opremu…). Sad još ostaje da dobijemo najbolje plaćenog hrvatskog suca u povijesti (izbor predstavnika Hrvatske pri Sudu EU provodi se temeljem natječaja, a plaća će mu biti oko 20 tisuća eura) i da dobijemo najbolje plaćenog hrvatskog dužnosnika u izvršnoj vlasti (mjesto povjerenika u Europskoj komisiji, mjesečna plaća oko 20 tisuća eura).
Neimenovani visoki izvori iz hrvatske Vlade toliko su često dosad pustili u javnost priču o Nevenu Mimici kao prvom hrvatskom europovjereniku da je Mimičina nominacija lišena bilo kakve neizvjesnosti. Ponekad su te priče iz vrha aktualne Vlade prelazile granicu dobrog ukusa jer su stvarale dojam da potpredsjednik Vlade nema zapravo nikakvog posla na trenutačnoj dužnosti i da je pripremanje za budući posao jedino čime se bavi dok sjedi na drugoj ili trećoj najvažnijoj poziciji izvršne vlasti u državi koja je, ne zaboravimo, u dubokoj krizi i vapi za sposobnim izvršnim liderima. Takva nagađanja prelazila su granicu dobrog ukusa i kad su dužnosnici iz Banskih dvora putem medija neslužbeno počeli dijeliti resore u Europskoj komisiji pa su nagađali koji će resor Mimica dobiti: možda višejezičnost, možda “neki od ekonomskih resora”. Kao da Banski dvori uopće odlučuju o tome kome će predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso dodijeliti koji resor.
Kakva je zapravo procedura izbora europskog povjerenika i kakva je praksa iz prošlosti? Točno je da zemlje članice mogu samostalno odlučiti koga će nominirati. Predsjednik Europske komisije tu nema puno utjecaja i, formalno gledajući, mora prihvatiti osobu koju mu predloži država članica. Ali predsjednik Komisije može potpuno samostalno odlučiti koji će resor dati toj osobi. Država članica koja je tu osobu nominirala nema formalnog utjecaja na izbor resora jer je to diskrecijsko pravo Barrosa. I što je kandidat zemlje članice bolji, to su veće šanse da će mu Barroso dati važniji resor.
Diplomati EU kažu da je prilikom ranijih izbora povjerenika Barroso pokušavao sugerirati zemljama da mu predlože više kandidata, te da među njima svakako bude i jedna žena. Malo se zemalja EU držalo te sugestije, uglavnom su sve predlagale samo jednog kandidata ili kandidatkinju. Ni u hrvatskoj Vladi ne govori se o mogućnosti nominiranja više kandidata. Ali o Mimičinu resoru Barroso još nije odlučio. Dijelom zbog toga što je čekao da u Hrvatskoj završe izbori za Europski parlament, smatrajući da je logičnije da se prvo saznaju imena hrvatskih europarlamentaraca pa tek potom da se službeno čuje prijedlog imena i resora hrvatskog povjerenika. Kao i svi europski povjerenici, i Mimica mora proći saslušanje u Europskom parlamentu. Dosad su na tom saslušanju padali samo rijetki.
Talijanski kandidat Rocco Buttiglione, primjerice, bio je 2004. prisiljen na povlačenje kandidature jer se europarlamentarcima nisu svidjele njegove izjave o homoseksualcima i ženama, izvučene iz prošlosti, ali vrlo kompromitirajuće tijekom njegove nominacije. Bugarska kandidatkinja Rumjana Želeva bila je ministrica vanjskih poslova i potpredsjednica Europskih pučana, što je stvaralo dojam da će lako proći saslušanje u EP-u, ali europarlamentarci su je izrešetali pitanjima o navodnim poslovnim vezama njezina supruga bankara s pripadnicima organiziranog kriminala u gradu Varni. Želeva nije znala suvislo demantirati te navodne veze, a nije joj pomoglo ni to što se slabo izražavala na engleskom jeziku, pa se služila samo jednostavnim rečenicama i općenitim frazama, što nije razina koja se očekuje od europske povjerenice.
Neven Mimica ne bi trebao imati takvih problema na parlamentarnom saslušanju. Za razliku od Buttiglionea, nije zabilježeno da je igdje pogrdno govorio o homoseksualcima. Za razliku od Želeve, nema kosture iz ormara i engleskim se jezikom služi na jednoj, kako bi za sebe rekao premijer Zoran Milanović, “sofisticiranoj” razini. Ali saslušanje će morati proći i bit će zanimljivo čuti kakvim pitanjima i kakvim očekivanjima će biti izložen.
