Ministar Šuker, pretpostavljam, teška je srca krenuo u ujednačavanje
trošarina na cigarete. Za Hrvatsku je to višestruko bolna priča. Državi
nikad nije bilo lako odreći se prihoda iz tog izvora, pa je računala na
nekoliko godina prijelaznog roka do uvođenja europskih pravila koja ne
podnose diskriminaciju uvoznih u odnosu na domaće cigarete. Pri
trenutačnom vodostaju državnih prihoda, državi to pada pogotovo teško.
Ujednačavanje trošarina, koje će dovesti do pojeftinjenja uvoznih i
poskupljenja domaćih cigareta, dakle do manje konkurentnosti domaće
duhanske industrije, zaboljet će rovinjsku tvornicu duhana. No dok će
se Adris, koji je uvijek znao rasporediti jaja u više košara, nekako
snaći, domaći proizvođači duhanskog lišća nemaju puno rezervnih
varijanti.
No priča s duhanom u ovom je specifičnom trenutku, kad hrvatski
pregovori s EU nisu ni na nebu ni na zemlji, važna u prvom redu kao
indikator stava hrvatske Vlade.
Široj javnosti je možda promaknulo da je pregovaračko poglavlje o
porezima, u koje idu i trošarine na duhan, bilo jedno od ‘blokiranih’
poglavlja, za koje Slovenci međutim nisu bili krivi. Unutar Europske
unije, a ponajprije među duhanskim lobijima, postojalo je prilično
snažno protivljenje tome da Hrvatska nastavi s primjenom različitih
poreznih režima za domaće i strane cigarete. Duhanski lobiji su moćni.
No i domaći interesi su moćan argument i kad ih je Sanaderova vlada
odlučila potisnuti u korist pregovora s EU upravo u ovom trenutku, bio
je to najjasniji mogući znak da ne gubi vjeru u završetak pregovora do
konca ove godine. Hitno odustajanje od poreznog režima što ga je Europa
ocijenila diskriminirajućim u odnosu na njene proizvođače cigareta bilo
je praktična demonstracija Vladina uvjerenja da se i dalje isplati
‘ganjati’ kraj 2009. kao završetak pregovaračkog procesa.
Ovih dana nije lako zadržati fokus na tom cilju. Običnim, pa ni bolje
treniranim okom, ne vidi se lako što točno ide naruku toj hrvatskoj
ambiciji, a istodobno, bodu u oči velike političke barijere. I od
racionalnih, staloženih ljudi može se ovih dana čuti da pregovori s
‘prgavom’ Slovenijom više nemaju smisla.
Jedan stranački čelnik, koji nikako ne spada među desne ekstremiste,
smatra da bi se s odgodom pregovora možda i profitiralo. Vladi se
potiho nude alternative. Ako slovenska blokada pregovora ostane na
snazi, kaže jedna takva opcija, ne bi trebalo ni inzistirati na
formalnom članstvu, već bi se Hrvatska, poput Islanda, mogla
usredotočiti samo na ulazak u eurozonu...
Unutar državnog vrha, unatoč svemu, o drugim rješenjima, osim skorog
završetka pregovora, još se ne razmišlja, iako postoji struja koja
smatra da se prevelikim vezanjem na datume ulaska u EU Hrvatska previše
izlaže slovenskim ucjenama. No čak ako je to i točno, ako bi se prva
povukla iz trokuta za pregovore što ga je povjerenik Rehn uspostavio
prema Hrvatskoj i Sloveniji sa svojom inicijativom, Hrvatska bi dala za
pravo Ljubljani, iako čvrsti međustranački konsenzus postoji barem o
tome da su pravni argumenti na njenoj strani.
Povlačenje iz utrke za EU pod upitnik bi dovelo mnoge reforme u koje je
državna administracija proteklih godina uložila velik napor. Pogotovo
bi upitni bili projekti djelomične asocijacije, na primjer samo u
eurozonu, jer i o tome bi morale odlučivati ostale članice poput
Slovenije, a Hrvatska bi se, u tom nekom novom valu težnje za
samostalnošću od EU, odrekla, recimo, vlastite centralne banke, što je
u najmanju ruku kontradiktorno. Najopasnije je, međutim, što bi
odustajanje od EU zbog ponašanja Ljubljane bio idealan ambijent za
revitalizaciju negativnog nacionalizma, sa svim posljedicama koje on
može imati u izoliranom, zatvorenom društvu.
BEZ KRINKE
Sanader se nije predomislio
