Što ti je sudbina! Još prije samo nekoliko mjeseci Ivo Sanader je bio “bog i batina”, neporecivi gospodar stranke, pa i države. Onda je iz politike naprasno otišao nikada ne kazavši zašto.
Svi su bili zbunjeni, zabezeknuti i u čudu. Sad bi se kanda u politiku vratio. Zašto, nije rekao. Ali da se kani vratiti, priča se otkad je iz politike otišao. U posljednje vrijeme priča se i sve učestalije. No tek u nekoliko mjeseci i pučko i stranačko raspoloženje prema njemu stubokom se promijenilo.
Posebno, čini se, stranačko. Kad je, kako se mislilo, “otišao da bi se vratio”, iz HDZ-a ga se čeznutljivo pozivalo: “Ivo, vrati se!” Sada mu pak isti “stranački prijatelji” poručuju: “Ivo, ne vraćaj se!”. Je li to neočekivano?
Možda zauzet ispipavanjem mogućnosti da se vrati u politiku, Ivo Sanader je izgleda smetnuo zakone dijalektike, ono davno, heraklitovsko – da “sve teče, sve se mijenja”, pa i ono cesarićevsko da “na ovom svijetu samo mijena vječna jest”. U politici je djelovanje dijalektike posebno brzo. Sam je Sanader tome djelovanju i toj brzini možda i najbolji primjer.
Bio je slavljen i hvaljen. Bio je gotovo spomenik koji hoda, a sad je čak i onima koji su ga nekad slavili jedino “luk i voda”. Nekoć nisu ni u stranci ni u državi znali što bi bez njega, a sada pak ne znaju što bi s njim.
Nedugo nakon što je postao premijerom, čak i oni koji HDZ ne mogu ni smisliti, počeli su ga veličati kao reformatora i stranke i države. Čak su ga i oni antihadezeovci, koji se odmah ospu i zacrvene kad se spomene HDZ, počeli doživljavati kao “svoga čovjeka”. Podilazilo mu se do neukusa, pa je u tome manjku ukusa i mjere javno postao čak i “dragi Ivo”.
Ako je Sanader nekoć iz politike čudnovato nestao da bi se u nju slavodobitno i čudesno vratio, onda je od politike izgleda malo shvatio. U politici vrijediš dok imaš moć. Kad je nestala Sanaderova politička moć, ostala mu je samo frustrirajuća nemoć.
Dojučerašnji “stranački prijatelji”, koje je njegova moć privlačila, koji su se rojili oko moći, a ona ih činila krotkima i odanima, više ga ne žele.
Kažu, a vjerojatno i ne lažu, da se osjećaju opuštenijima, manje stresno i da ne žele da im on povratkom poremeti stranačku idilu. Sanaderu kao da se događa po onoj narodnoj: Tko se mača laća, od njega i pogiba. Kao što je on nekoć proveo “detuđmanizaciju” HDZ-a, sada se pak njemu sprema desanaderizacija.
A provest će je isti oni koji su ga hvalili, slavili i obožavali. I to jednako revno i jednako zdušno kao što su mu nekada klicali. Ivo Sanader je politički mrtav od trena kad je iz politike otišao. U nju se više ne može vratiti čak ni kao duh, a da (i) u HDZ-u ne bude tretiran kao zloduh.
Nekadašnji aforizam: Ruše se ljudi, a dižu spomenici, za Sanadera ne vrijedi. Njemu su najprije podigli spomenik, a nakon toga je i sam valjda povjerovao da je “čovjek od mramora”, tj. spomenik. Oni pak koji su ga klesali sada ga ruše. Jednako revno kao što su ga donedavno klesali – sada ga ruše. Reklo bi se, čista dijalektika.
bilo bi dobro da se vrati,ali na Bajićev poziv