Prošli tjedan, u dva dana, utorak i srijedu, pred nama su se otvorile dvije jame. Iz jedne, u pustinji Atacama u Čileu, sretno su spašena 33 kopača bakra i zlata. Drugu je, u Hrvatskoj, spretno dovršio i svečano predstavio donedavni prvi čovjek hrvatske izvršne vlasti, u nadi da će u njoj biti dovoljno gliba i za ostatke ostataka hrvatskog svijeta koji je preživio njegovu vladavinu.
Prvi koraci rudara koji su se izvlačili iz otvora promjera 66 cm izazvali su globalno oduševljenje i starije Pozemljare podsjetili na događaj tisućljeća, prvu čovjekovu šetnju Mjesecom 1969. Sanaderova osvetnička rupa produbila je jadno raspoloženje naših građana i podsjetila na jedan od najturobnijih događaja u poslijeratnoj Hrvatskoj, a to je rupa u koju se prije tri godine srušilo pola stare ulice u Zagrebu. "Rupa crna i duboka", napisao sam na ovome mjestu o simboličkom značenju rušenja Kupske (VL, 1. 10. 07.), "iskopana je i pod ljudima koji su se borili za Republiku Hrvatsku, a povijesno djelo prvog hrvatskog predsjednika već je odavno strovaljeno u nju... Rupa guta sve koji odanost vlastitoj zemlji pretpostavljaju klanjanju tuđim interesima. Amerika, Europa, Regija, to su kumiri pred kojima se prostiru hrvatski političari na vlasti i u opoziciji."
Sanader je na vlast došao potkraj 2003. i odmah je, uz aplauze i slijeva i zdesna, iz domovine i svijeta, počeo kopati. Od Tuđmanove Hrvatske nije ostao kamen na kamenu. Iščupao je gotovo sve istine o stvaranju države kojoj se našao na čelu: ono što nije mogao iskorijeniti bacio je na marginu (i preko nje). Sve što je učinio nije bilo loše, no njegov glavni projekt bila je krotka, poslušna i ponizna Hrvatska s rupom umjesto srca u grudima. I ne vidim zašto se sad toliki čude kako je to bilo moguće. Sanadera su štitili ciljevi koji su se pred njega postavljali. Sredstvima za kojima je posezao malo se tko zamarao. Kopati je znao, a u osvajanju vlasti i održavanju na njoj umio je sklapati korisna savezništva. Čim se, primjerice, pojavio na nacionalnoj sceni i započeo s tzv. detuđmanizacijom, podržali su ga mediji i, uz ostalo, nagradili vrlo povoljnom javnom slikom. Iskonstruiran je mit o Sanaderu kao anđelu (europskog) svjetla, a da bi konstrukcija bila uvjerljivija, pridodana joj je mračna medijska utvara zvana Ivić Pašalić.
Premda samome Pašaliću nikad nije dokazan ni jedan prijestup, a Sanadera se mnogo puta uhvatilo u problematičnim radnjama i neprimjerenu ponašanju, Pašalić je uguran u ulogu crnog vraga, a Sanader je postao dobri anđeo. Posve točno nije ni jedno ni drugo, no kad bi se sada tjerao mak na konac, uza sve spoznaje koje dolaze na javu, i htjelo vidjeti kojem je mitskom licu tko sličniji, ispalo bi da obrazina zalijepljena Pašaliću više odgovara Sanaderu. Zato se i finalizira sanaderovska rupa. U nju se lako pada, a iz njezine se gline teže osloboditi nego izići iz 700 m dubokog čileanskog rudnika, u metalnoj čahuri napravljenoj u NASA-i.
josip.pavicic@zg.t-com.hr
šimuka ah,i moja kravica se zove Šimuka,jesl ti viz Zagorja Šimuka?