U hrvatskim se kinima ovoga tjedna počeo prikazivati film “Duhovi
Sarajeva” u kojem glavnu žensku ulogu glumi – Severina, kojoj je to i
filmski debi. Ulogu joj je, s čim se složio redatelj Dejan Radonić,
ponudio scenarist Enver Puška što je i je i nije iznenadilo.
– Enver Puška ponudio mi je ranije ulogu u filmu “Go West”, ali
smatrala sam tada da mi za filmski početak treba nešto lakše i, rekla
bih, nisam pogriješila. Tu je ulogu maestralno odigrala Mirjana
Karanović. No, kad mi je Enver poslao scenarij za “Duhove Sarajeva”,
odmah mi se svidjelo jer je uloga nepretenciozna i simpa. Tek kad sam
doputovala u Sarajevo, zapravo sam upoznala i Dejana, kojega sam
otprije poznavala površno jer smo prije u Bosni surađivali kad je kao
tv redatelj radio u emisijama koje sam snimala za tamošnju televiziju –
kaže Severina i dodaje da joj kažu da bi se filmu trebala više
posvetiti.
EKRAN: Igrate Splićanku Olju koja u
Sarajevu traži polubrata, a vaši vas novi znanci, pogotovo Pik i Tref
doživljavaju poput anđela. Osjećate li se ikada kao – anđeo?
SEVERINA: Svi mi imamo svoj doživljaj anđela, ali svi asociramo nešto
dobro. Ali nisam baš ni u filmu uvijek anđeo. Za Pika koji je
zaljubljen u mene jesam, a za Trefa baš i nisam. Kao i u životu. Pogađa
me svako zlo i nepravda, bilo da je usmjereno prema meni ili prema
nekome drugome. Mislila sam da ću iskustvom prikriti osjetljivost, ali
ne uspijevam. Zlo me fizički boli. Zato se ponekad zatrpavam poslom
kako ne bih mislila o tome. Pomalo kukavički, ali...
Ulogu Olje u “Duhovima Sarajeva”
prihvatila je jer joj se činila nepretenciozna i simpa
EKRAN: Debitirali ste uz etablirane
glumce poput Enisa Bešlagića i Davora Janjića. Jeste li se pribojavali
da vam zamjeriti filmsko neiskustvo?
SEVERINA: Strah me ne motivira. Kad bi se ljudi bojali, ne bi ništa
izmislili niti napravili. Divno je kad za suradnike imaš velike ljude
jer oni te tretiraju sebi ravnima. A svima nam je potrebno u životu da
smo okruženi takvim ljudima. Nekako s tim imam sreću. Uz Davora i Enisa
osjećala sam se kao uz dva anđela. Prvog dana snimanja, mislim da su se
to dogovorili, “uletjeli” su mi svaki s jedne strane i šapnuli: “'Oćeš
na ćevape?”. Ta rečenica bila je početak jednog divnog prijateljstva. U
samom startu uloga Olje bila je mala. A rasla je, zahvaljujući mojim
bosanskim anđelima, kako je raslo i druženje. Rečenice su takoreći
nastajale na samom snimanju. Enis i Davor dali su si oduška pa smo na
setu ostajali do pet sati ujutro razrađujući scene. To što nam poslije
ni jedan taksi nije htio stati do hotela – to je drugi par rukava.
EKRAN: Kritika je zadovoljna vašim
filmskim debijem. A vi? Za razliku od kazališta, na filmu nemate
mogućnost popravka onog što je, eventualno – loše?
SEVERINA: Nisam kritika, a i ne volim se osvrtati. Pogotovo ne na ono
što više nikad neću moći promijeniti. Ali, pjevanje, kazalište i film
sve je to slično i ima isti cilj: rastužiti, zabaviti, izazvati neke
osjećaje kod ljudi koje nazivamo - publikom. A smatram da za sve što
radiš treba se u svakome trenutku truditi i dati maksimum.
S Enisom Bešlagićem radila je do
sitnih sati, a nakon toga su pješačili do hotela
EKRAN: Najčešće se isprva svi vesele
vašem uspjehu eda bi im pomogao pronaći vam mane. Bojite li se reakcija
koje bi mogla izazvati Seve glumica? Hvalit će vas, a onda prekopati
život?
SEVERINA: I samo pitanje plaši pogotovo ako je provedeno u
praksi. Kritika je u redu za javno djelovanje, za film, predstavu,
album ili bilo što što radim. Međutim, ne radim zbog kritike nego
isključivo zbog publike koja neopterećeno dolazi gledati ono što voli.
Boli me kad se zbog javnog posla kopa po privatnome životu. Tomu ne
vidim svrhu, to je nešto ispodpojasno, to nije fino i pristojno, to
rade zločesti ljudi bez obzira kakvog su porijekla ili obrazovanja.
Izliku za svoje frustracije takvi pronalaze baš u tom porijeklu i
obrazovanju i ostalim maglicama za svoje istoprofilne primitivne
pristaše. Tako je nonsens da Denis Kuljiš kuka na televiziji da će
tužiti Stankovića za vrijeđanje. Taj isti Kuljiš koji je više puta
uzduž i poprijeko izvrijeđao sve što hoda ovom zemljom, koji vrijeđa
ljude čak i na temelju njihovog fizičkog izgleda. A svi znamo kako
izgleda Denis Kuljiš i samo nas pristojnost sprečava da to komentiramo.
Kakve to ima veze s filmom? Apsolutno nikakve!
EKRAN: Gdje je nestala vaša monodrama
“Čekajući svog čovika”? Igrate li je još?
SEVERINA: Jer moja monodrama više nije nikla otkad je na scenu stala
moja štikla, ha, ha, ha! Taman kad smo mislili ići na turneju -
uletjela je “Štikla”. Ostalo je povijest. A žao mi je! Bila je to dobra
predstava. Fino bi se naplakali. I opet dobro.
EKRAN: Tijekom novogodišnjih blagdana
HTV je emitirao snimku vašeg ljetnog umaškoga koncerta. Na kraju ste
ljudima sugerirali neka paze kako voze i samo - desnom stranom. Treba
li iz toga iščitati kakvu političku poruku?
SEVERINA: Ne, ne treba! Ja volim svoju publiku pa se brinem kako će
kući. Osim toga, koncert sam počela livom nogom, a onda je desna ničim
“neizazvana” pošla za njom. Da to desna noga nije možda koalirala s
lijevom? Onda ne možemo zanemariti niti ono što se nalazi u centru.
Umjetnost je jača od svake politike koliko se god politika trudila da
nam zagorča život.
EKRAN: Izgledate sjajno! Čak i kad
cijeli dan putujete uvečer se umor ne vidi na vašem licu. U čemu je
tajna vaše ljepote?
SEVERINA: Hmmm... Hvala na komplimentima. Ali, molim vas, nemojte mi ih
zaboraviti dati za... dvadesetak godina. Dotad, voli vas vaša Garbo!
Pjevačica otkriva kako je njezina, isprva mala, uloga anđela rasla tijekom snimanja filma “Duhovi Sarajeva” koji je ovoga tjedna stigao u hrvatska kina
Severina: Pjevanje, kazalište i film, sve je to slično i ima isti cilj
