Neobuzdan, simpatičan, razigran, pomalo ženskar, umjetnik, buntovnik, sve te osobine splitski glumac Slavko Sobin odlično je udahnuo u lik Đermana Kurtele Žungula u seriji "Crno-bijeli svijet". Lakoća kojom Sobin igra Žungula daje dojam kao da je pisan baš za njega, a iz sezone u sezonu njegov lik postaje sve zanimljiviji i zato toplo preporučujemo da ga pratite ponedjeljkom navečer na Prvom programu HRT-a u trećoj sezoni serije.
Upravo je "Crno-bijeli svijet" bio jedan od povoda da popričamo sa Slavkom o ovoj seriji Gorana Kulenovića, ali i o njegovoj ulozi u "Leptiru" gdje je glumio s poznatim facama - Charliejem Hunnamom i Ramijem Malekom. Početak nove sezone "Crno-bijelog svijeta" bio je pomalo zbunjujuć za gledatelje jer se dio radnje preselio u 90-te, a Slavko nam otkriva kakve je poruke dobio od gledatelja vezano za taj neočekivan početak i kako on gleda na ovaj Kulenovićev potez.
- Ljudi koji su mi se javili na društvenim mrežama su uglavnom istinski fanovi serije kojima je potpuno jasan razlog skoka u devedesete. Osamdesete su bile super, ali su dodatno romantizirane činjenicom da je poslije njih sve krenulo kako je krenulo. A kao što u prvoj epizodi otprilike kaže lik Voje Brajovića, najgore je kad film na kraju iznevjeri tok priče nekim glupim happy endom. Devedeset i prva je kraj ove priče, Kula je mogao sačekati zadnju epizodu da zauvijek ostavi gorak okus gledateljima ili vrlo pametno napraviti ovako, podsjetiti nas na kontekst i odraditi smisleni rasplet, a onda nas na vrijeme vratiti da ove likove barem prividno napustimo s osmijesima na licu - objašnjava Sobin.
U vrijeme u koje se odvija radnja serije Sobin je, kako kaže, imao od nula do šest godina, pa nema neka živa sjećanja na taj period, ali zato 90-e dobro pamti i ne sjeća ih se rado. - Nemam neka svoja sjećanja iz 80-tih, samo ono što valjda mislim da su moja sjećanja iz tuđih priča jer ne znam tko to s pet godina sagledava sliku društva u odnosu na vrijeme. Ali devedesete sam proživio i ne volim ih. Ne volim rat, ne volim mržnju, ne volim politiku i ne volim što to još sve traje - iskreno će glumac. Za razliku od Žungula koji s ocem nije baš u prijateljskom odnosu Slavko privatno sa svojim roditeljima ima sasvim drukčiji odnos od lika iz serije. - Lud sam za svojim roditeljima. Oni su mi najbolji prijatelji na svijetu, oni su mi uzor, oni mi daju krila i spuštaju me na zemlju kad treba - s puno ljubavi govori glumac o roditeljima koji mogu biti ponosni na Slavkov uspjeh, a zadnji u nizu njegovih filmskih uspjeha je film "Leptir" u kojem glumi uz bok Charlieja Hunnama i Ramija Maleka.
Pitamo Slavka koliko se družio sa slavnim glumcima i koliko je zahtjevno bilo snimanje. - Snimao sam desetak dana i prenaporni su to bili dani da bismo se kasnije još družili. Doduše bili smo u istom hotelu pa bismo kimnuli glavom jedni drugima po bazenu i saunama onako polumrtvi pred spavanje i tobože odmorni ujutro u šminki prije snimanja. Nije ovo bio lagan film za snimanje, ali najzahtjevnija je bila scena borbe pod tuševima. Zamislite, dva dana snimanja za nešto što u filmu traje nekih 30-ak sekundi. Teško, ali vrhunsko iskustvo. Htio bih raditi što više takvih filmova, da pršti testosteronom i akcijom. Prerijetko se kod nas radi mainstream jer iz nekog razloga svi zaziru od njega. Ja volim mainstream- iskren je glumac. Slavko spada u grupu domaćih glumaca koji imaju dosta iskustva u inozemnim produkcijama, pa nas je zanimalo što mu je pomoglo ili tko mu je otvorio vrata inozemnih audicija te koliko je uopće teško doći do takvih uloga.
- Vidim to kao prednost, jer nemam obitelj koja ovisi o meni. Ako sam gladan, samo sam ja gladan i samim time ne osjećam odgovornost raditi nešto isključivo za egzistenciju. Ali bez obzira na sve to, uzet ću nekad i projekt koji mi ne djeluje baš obećavajuće i probati od svoje uloge svejedno napraviti neki bombon. Ne volim ne raditi. Da mu je nerad nepoznanica potvrđuje i njegov popunjeni radni kalendar u kojem se izmjenjuju gostovanja s predstavom "OtpisaNE" i monodramom "Političar", a s Petrom Kurtelom priprema predstavu "Who the fuck is Biba" koju će premijerno izvesti 14. veljače u Ludoj kući. Monodrama "Političar" hvaljena je i od publike i od struke. Ovakav tip predstave obično se odvaže raditi glumci s puno iskustva, jer biti sam na pozornici nije jednostavan zadatak. Odakle Slavku hrabrost za ovu avanturu? -Prihvatio sam "Političara" jer sam znao da je to izazov na nekoliko razina u kojima inače ne funkcioniram, moram skidati pet dijalekata u čemu nikad nisam bio vješt jer sam studirao na engleskom. Također dotad nisam imao reputaciju nekog duhovitog glumca, dapače, tako da sam u svakoj izvedbi uvijek morao prvo pridobiti publiku. Danas je to lakše, nakon Žungula i serije "Na granici", ljudi a priori misle da sam smiješan pa i dođu opušteniji u kazalište. Ali ne bih nikad više radio monodramu. Trema koju ti nema tko opustiti prije u garderobi, taj poklon na kraju, kad si sam na sceni i nemaš s kim to podijeliti, nije to moj đir - priznaje. Politika i političari ga ne zanimaju i da može živio bi u uređenom sustavu u kojem narod ne zna tko su političari.
- Malo proučim prije predstave što je aktualno, jer je nastojim održati svježom, ali uvijek je isto, netko je nekoga napao, nešto se negdje krade i gradi se nešto nepotrebno, neko je zatvoren zbog malo marihuane, a netko tko je prebio ženu ide kući - govori Slavko i osvrće se na to koliko je upućen u politička i društvena događanja u Hrvatskoj. - Pratim neizbježne stvari, jer ne mogu ignorirati stvarnost i praviti se da živim u nekoj utopiji. Neznanje je opasno. Ali nastojim birati što čujem, što čitam i koje informacije primam. Svijetlih točaka u današnjoj situaciji ima puno. Uvijek krećem od ljudi. Ljudi su divni. Tema o kojoj se često šuti u glumačkim krugovima su honorari, a Slavko ne skriva kako si glumci često ruše cijenu zbog manjka posla.
- Ruše cijenu, svi smo zamjenjivi, a uvijek postoji netko jeftiniji od tebe. Ja sam isto jeftiniji od nekih, ali znam što bi bilo nepristojno i ruganje profesiji. Nadam se da će se uskoro uspostaviti neki cjenik, neki minimalac. Pa onda tko želi i može biti skuplji neka bude, ali da se jeftinije od toga smatra kršenjem zakona. Ne dobivam strane honorare, produkcije koje dođu znaju kakve su otprilike europske cijene i toga se drže - stav je glumca. Ako ga sretnete na zagrebačkim ili ulicama rodnog mu Splita velika je vjerojatnost da će mu društvo praviti Buba i Mara, njegovi psi. Kako funkcionira njihova mala zajednica, opisuje nam Slavko. - Njih dvije se toliko vole da to nije normalno. Tako bih ja htio da mene netko voli. Dižemo se rano, šećemo se puno, idu sa mnom svagdje. Buba me čeka gdje god da sam dok Mara okolo traži smeće, nisam to još uspio iskomunicirati s njom. Jako su pristojne i stvarno mogu svuda i to mi je spas. One su neki moj produžetak, na to sam ljude naviknuo, čak sam u jednom trenu isforsirao to da više nikad ne moram uopće pitati smijem li ih nekamo dovesti . Već dulje živi u Zagrebu, a priznaje kako ga srce vuče Splitu. - Ja bih sve dao da mogu ići snimati u Split jedno sedam mjeseci. To je moj dom, to je grad koji obožavam, ali nažalost vezan sam poslom posvuda samo ne tamo. Idem kući kad god uspijem. Ali definitivno moje ambicije nadilaze sentimentalnost tako da kamo god da me posao odvede to smatram najboljim mjestom za sebe - veli Sobin. Često spominje da se ne vidi kao kazališni glumac, ali predstave koje igra to demantiraju, pa nas je zanimalo zašto imate dojam da nije za kazalište?
- Film i TV volim više i zato nastojim nemati previše zauzeća u kazalištu. Dogodilo se doduše da sad opet imam tri predstave koje igraju često i koje volim ("OtpisaNE", "Političar" i "Proba orkestra" u ZKM-u) a 14. veljače u Ludoj kući bit će premijera nove - "Who the fuck is Biba" s divnom Petrom Kurtelom kao partnericom. Koliko god sam odlučan da neću više glumiti u kazalištu, uvijek me ta ljubav nekako prigrabi natrag. Jer kazalište je vrh, samo mi je film draži - odgovara. U predstavi "Proba orkestra" glumio je s nedavno preminulim kolegom Robertom Budakom kojeg će Slavko pamtiti kao genijalnog glumca i dušu od čovjeka.
- U moru zamjenjivih, ponekad i nedovoljno motiviranih mladih glumaca Robert je imao nezamjenjivu energiju, pokretačku, predivnu, mogao je ansambl od preko 20 ljudi u sekundi motivirati na rad. Nevjerojatan glumac i nevjerojatno biće. Ovo je ogroman gubitak za glumište i toliko sam tužan što nećemo svi živjeti uz njegove uloge jer dao bi ih beskrajno puno da je ostao s nama - kaže Sobin. Poput većine i Slavko ima profile na društvenim mrežama, za koje kaže da su korisna platforma u kojoj se svojoj publici može predstaviti iz prve ruke, a da se njegove izjave ne izvrću.
- Na Instagramu i Facebooku mogu reklamirati svoj rad na svim sferama ali i promovirati stvari u koje vjerujem svojim primjerom, bilo da je to treniranje, važnost provođenja vremena u prirodi, usvajanje pasa ili što god mislim da pridonosi kvaliteti mog života - objašnjava svrhu društvenih mreža. Šuška se kako je dobio poziv za "Ples sa zvijezdama", a ima li u tim glasinama istine i leži li mu više ples ili pjevanje, Slavko nam kaže: - Zlatno pravilo je da ako nije na mom Instagramu, nije istina.
Bilo bi super da je jer odmah mi pada na pamet neki post naslova "Cha Cha se vraća". Šalu na stranu, nisam ekspert ni u pjevanju ni plesanju tako da ne bih odbio poziv, dapače iskoristio bih priliku da naučim nešto novo.
Pogledajte i tko se našao na listi 10 najseksi Hrvata.
Mi eto volimo sto su nas Srbi napali i ucinili strasna zvjerstva u nasim domovima. O Boze kojih likova ima...