Ágota Kristóf na hrvatskom se jeziku prvi put pojavila 1999. godine. U prijevodu Saše Sirovec i u izdanju splitskog Feral tribunea izašla je "Velika bilježnica". Premda je ovaj roman izazvao veliku pažnju čitalačke i književne javnosti, proći će deset godina prije nego što u izdanju zagrebačke Novele i u prijevodu Saše Sirovec i Zlatka Wurzberga bude objavljena cjelovita "Trilogija o blizancima", koja uz "Veliku bilježnicu" sadrži i knjige "Dokaz" i "Treća laž". Ali još prije toga, Ágota Kristóf će, kao pisac za pisce, postati onaj suvremeni svjetski autor koji će izvršiti najveći utjecaj na generaciju hrvatskih spisateljica i pisaca. Tako će nakon ere Raymonda Carvera u nas uslijediti era Ágote Kristóf. U oba slučaja bit će to i vrlo čitani pisci, na koje će se često i vrlo raznoliko referirati živa hrvatska kultura, ali ne i akademska zajednica i izdavači. Niti će se o utjecajima Raymonda Carvera i Ágota Kristóf ozbiljnije pisati, niti će njihovi opusi biti u cjelini prevedeni i objavljeni. Oba njezina hrvatska nakladnika ubrzo su propala, a oba njezina izdanja moguće je naći samo u antikvarijatima. Premda ni to uvijek nije lako i jednostavno. Ágota Kristóf umrla je 27. srpnja 2011, u švicarskome gradiću Neuchâtelu, u kojemu je provela i veći dio života. Međutim, sve doista važno u životu, čemu su posvećena najvažnija njezina djela, na čemu počiva njezin krajnje osoben stil, koji je izazvao takvu pažnju čitalaca i divljenje pisaca, zbilo se prije Neuchâtela i prije jezika na kojemu su te knjige napisane.
Već je samo pitanje pripadnosti Ágotinog djela zbunjujuće. Knjige je pisala na francuskome, ali niti je bila Francuskinja, niti je francuski bio njen materinji jezik. Pisala ih je u Švicarskoj, ali svijet njezinih knjiga posve je izvan Švicarske. Rodila se, odrasla i zadjevojčila se u Madžarskoj, odakle je, nakon propasti revolucije iz 1956, u Neuchâtel stigla kao izbjeglica. Puka je slučajnost to što su je u nekoj useljeničkoj kancelariji rasporedili u francuski kanton. Osim sebe i svog tijela, donijela je sa sobom svoja sjećanja, i djetinjstvo koje će postati velika njezina tema. Ali kojoj kulturi i književnosti pripada njezino djelo, ako već ne postoje književnost i kultura, kao ni grb i zastava, izbjeglica, apatrida, ljudi u pokretu, vrlo je teško reći. Vjerojatno je najmanje pogrešno reći da je Ágota Kristóf švicarsko-madžarska spisateljica, francuskoga jezika. Ali svaka bi iz ovih pridjeva izvedena pojedinačna kultura nezasluženo svojatala Ágotu Kristóf. I da se odmah oslobodimo i europskih sentimenata: nije ona ni europski pisac. Čak bi se moglo reći da je neeuropska spisateljica, kao što je suštinski Neeuropljanin svatko tko je po Europi progonjen.
Knjižica "Nepismena", u originalu "L'Analphabète", izvorno je objavljena u Ženevi 2004. Odnedavno je možemo čitati u srpskome prijevodu Bojana Savića Ostojića, te u izdanju novosadskog Nojzaca, zanimljivoga i vrlo plodnog malog nakladnika, koji se specijalizirao uglavnom za prijevode austrijske književnosti. Zajedno s prevoditeljevim pogovorom "Nepismena" ima tačno šezdeset stranica. Riječ je o tekstu neustanovljivog žanra, razlomljenom u jedanaest vrlo kratkih poglavlja, kojim Ágota Kristóf predstavlja svoj život, izbjeglištvo i književnost. Autobiografski i autopoetički tekst izuzetne ljepote, koji je važan i stoga što objašnjava neke tako zamamne i osvajajuće stilske osobenosti, koje su toliko utjecale i na naše spisateljice i pisce.
Živjela je tipičnim izbjegličkim životom, radila je u tvornici, s mukom stvarala novu sebe i svoju novu biografiju. Nemoguće je odomaćiti toliki strani svijet. "Pet godina nakon dolaska u Švajcarsku, govorim francuski, ali ga ne čitam. Ponovo sam postala nepismena. Ja, koja sam naučila da čitam sa četiri godine.
Reči znam. Kad ih čitam, ne prepoznajem ih. Slova su nelogična. Mađarski je fonetski jezik, a francuski potpuno suprotno uređen.
Ne znam kako sam uspela da preživim bez čitanja tih pet godina. Jednom mesečno sam čitala Mađarski književni list koji je objavljivao moje pesme u to vreme; bilo je tu i knjiga na mađarskom, najčešće već pročitanih, koje smo dobijali poštom iz ženevske biblioteke, ali nije važno, bolje je ponovo čitati nego ne čitati uopšte."
Jezik proze Ágote Kristóf, taj jezik istodobne strepnje i omame, kratkih je i jasnih rečenica, djetinjih po formi i unutarnjoj jezi, odraslih po sadržaju. Jezik totalitarizma djetinjstva. Neke naše veoma dobre spisateljice, neki pisci, propisali su tako po uzoru na veliku Ágotu. Ali ona je tako pisala jezikom koji nije znala. Jezikom radnice. Kaže da nikad nije pisala bez stalnog zavirivanja u rječnik francuskog. Ovako završava "Nepismena": "Znam da neću nikad pisati francuski onako kako pišu Francuzi kojima je to maternji jezik, ali ću ga pisati kako mogu, najbolje što mogu.
Nisam ja izabrala ovaj jezik. Nametnuo mi se sudbinom, slučajem, okolnostima.
Pisati na francuskom za mene je obaveza. To je izazov.
Izazov za nepismenu."
Njezina mala šestogodišnja kći u nju gleda razrogačeno kad joj se majka obrati na madžarskom.
Knjige na ukrajinskom
Proljetos na televiziji gledam ministricu kulture i jednoga našeg nakladnika i knjižara, ovaj put u ulozi aktivista, dok publici predstavljaju akciju nabavke knjiga na ukrajinskom za hrvatske biblioteke. To će, govore Nina i Mišo, biti knjige za naše ukrajinske izbjeglice. Oni će moći da odlaze u knjižnice. Ujedno, pomoć je to za ukrajinske nakladnike pogođene ratom. Njih oboje naučili su da se u Europi tako radi. Ágota Kristóf u "Nepismenoj" piše da postoje neprijateljski jezici: "Govorim francuski već trideset godina, pišem ga dvadeset, ali ga još uvek ne poznajem dobro. Ne govorim ga bez greške, a na njemu mogu da pišem samo uz neprekidno korišćenje rečnika.
Zato za mene i francuski spada u neprijateljske jezike. Postoji još jedan, mnogo važniji razlog: taj jezik upravo ubija moj maternji." Ali što Nina i Mišo znaju o tome? Trude se da budu gostoljubivo europsko lice Hrvatske. I to je dobro.
Nema prisile u jeziku
Ustvari, nema prisile u vjeri. To su i u vremenima prije slobode zagovarali veliki osvajači, ne namećući svoju vjeru onima koje su osvojili, ali očekujući, ipak, od njih da će je oni s vremenom prihvatiti, svjesni da je to vjera moći, naspram njihove koja je vjera nemoći. Ista je stvar danas s jezikom. Velik i moćan, jezik kojim govore banke i atomske bombe, razjezičit će, a onda i obespismeniti one male i nemoćne. Ovako će Ágota Kristóf u "Nepismenoj": "Pričalo se da Cigani, naseljeni na rubovima sela, govore drugačiji jezik, ali ja sam mislila da to nije pravi jezik, da je to neki izmišljeni jezik koji oni govore samo među sobom, baš kao moj brat Jano i ja, kada smo imali običaj da govorimo tako da nas mali brat Tile ne razume.
Takođe sam mislila da Cigani tome pribegavaju zato što su u seoskoj kafani njihove čaše obeležene, namenjene samo njima, jer niko u selu nije želeo da pije iz čaše iz koje je pio Ciganin."
VIDEO Kralj Charles zabranio kuharima da spremaju jedno od omiljenih jela Kate Middleton, a ovo je razlog za taj potez
