Ana Uršula Najev je apsolventica na Umjetničkoj akademiji u Splitu, kazališna i filmska glumica, pjevačica koja je nedavno na koncertu u čast Oliveru Dragojeviću u Veloj Luci svojom izvedbom pjesme "Ništa nova" bacila Hrvatsku u trans i konačno dala pečat svojoj mladoj karijeri, nagovijestivši da na nju ozbiljno trebamo računati.
Kako je došlo do tvog nedavnog nastupa na koncertu za Olivera u Veloj Luci i kakvi su ukupni dojmovi?
Nazvao me Ante Gelo, jedan od organizatora cijelog događaja na Korčuli. Iskreno, nisam to očekivala, ali me tim više poziv iznenadio i zbog toga sam jako ponosna. Gelu sam upoznala nedugo prije toga na jednom afterpartyju gdje smo se on, Petar Grašo i ja malo zafrkavali. Pjevali smo okupljenima i valjda mu se svidjelo kako je to zvučalo. Oliver je moja vječna inspiracija, stoga sam jako, ali baš jako ponosna što sam bila dio toga i što sam otpjevala svoju najdražu pjesmu 'Ništa nova'.
Reakcije su bile pozitivne, sutradan si postala zvijezda na društvenim mrežama, a publika te tijekom izvedbe više puta prekidala aplauzom.
Da, jako je lijepo bilo vidjeti da ljudi prepoznaju iskrenost. Bilo je i negativnih komentara na moju interpretaciju i stilski izričaj na bini. Rekli su mi, primjerice, da se pisalo da sam izgledala kao da sam na drogama, a istina je samo to da kad nešto radim sa srcem onda istinski uživam, osjećam svaku notu duboko u sebi. To je čista fizička reakcija koju valjda ne mogu svi shvatiti. Kad pjevam, publici želim dočarati emociju, pa makar pjevala i o tratinčici. Želim da svaki čovjek u publici zna kakva je ta tratinčica, kakve su njezine boje i mirisi. Ako je nekome samo do glasa i proizvođenja zvukova, onda uvijek može slušati radio ili YouTube.
Kakav je bio tvoj odnos s Oliverom?
Jako sam ga cijenila, on mi je jedna od najvećih inspiracija. Njegova glazba obilježila mi je život na brojnim razinama. Oplemenjuje mi dušu. Prije negoli je otišao, počeli smo raditi na nekim stvarima o kojima će se uskoro znati više. Iz poštovanja prema njegovoj obitelji ne želim još iznositi detalje.
Kako su izgledali tvoji prvi glazbeni koraci? Kad si shvatila da ćeš se ozbiljno baviti glazbom?
Bila sam četvrti razred osnovne škole. Maltretirala sam majku da mi za Božić kupi mikrofon s kojeg su se pjevale karaoke i koji se priključivao na televizor. Između ostalog je na njemu bila pjesma 'Tra te e il mare' Laure Pausini. Jednostavno sam se zakačila na tu pjesmu. Očajno sam pjevala u početku, baš sam urlikala, a ukućani su znali i bježati iz kuće. No toliko sam bila opčinjena time da sam samo vježbala i vježbala pa su ljudi oko mene shvatili da zapravo imam smisla za pjevanje, samo me netko mora naučiti pjevati.
Kako i kada se odigrao tvoj prvi javni nastup?
Bilo je svega nekoliko mjeseci nakon što sam dobila spomenuti poklon od majke. Profesorica glazbene kulture Margita Bule u školi nas je obavijestila o audiciji Music Little Talents. Kako sam bila odlična iz glazbenog, predložila mi je da se prijavim. Naravno, otišla sam, ali kad sam došla do finala morala sam birati hoću li na nastup ili na ekskurziju. Odabrala sam finalni nastup i pobijedila na natjecanju. Nakon toga pridružila sam se glazbenoj udruzi koju je vodila, a i dalje je vodi, organizatorica tog natjecanja Teana Kovačević i uslijedile su godine ispunjene glazbom i nastupima.
Profesionalno se baviš i glumom. Kad ti se probudilo zanimanje za tu profesiju?
Godinu dana nakon što sam nastupila na tom natjecanju, prebačeno je na TV Jadran pa sam se tu prvi put našla i u ulozi voditeljice. Tad sam, dakle, bila u petom razredu osnovne škole. Nekako sam shvatila da sam se počela oslobađati, da volim javni nastup i da je to ono čime se uistinu želim baviti.
Zašto si fakultet upisala baš u Splitu? Ne daje li Zagreb mnogo širu perspektivu, osobito kad je riječ o kulturi i umjetnosti?
Zato što je taj fakultet u Splitu funkcionira po programu 4+1 s time da je ta zadnja godina u biti zamišljena za osmišljavanje i realizaciju vlastitog projekta odnosno monodrame. To mi je bilo odlučujuće. Iako obožavam raditi s ljudima i volim kreativnost u kolektivu, baš sam željela individualno kreirati cjelinu te mogućnost da stanem iza toga.
Kako je izgledao tvoj glumački put?
Na akademiji studenti ne smiju prve dvije godine raditi ništa izvan fakulteta. To je politika da se mlade ljude zaštiti. No čim su istekle dvije godine počela sam snimati kratke filmove, a na trećoj godini imala sam prvu profesionalnu ulogu u predstavi 'Šporki Špiro i neposlušna Tonka' u Gradskom kazalištu lutaka. Kasnije se nastavilo u HNK, Gradskom kazalištu mladih, Playdrami, Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, a snimala sam i neke dugometražne filmove. Uskoro će biti premijera jednog takvog filma na Pula film festivalu. No u srcu mi je baš posljednja predstava u kojoj sam igrala. Radi se o predstavi redatelja Ivana Plazibata pod imenom 'Djeca recesije', a tekst je napisao Dino Pešut.
Koliko te Split formirao kao osobu?
Split vrlo često zna biti destruktivan, ali čeliči i u srži je magičan. Vrlo brzo možeš poletjeti, ali još ćeš brže pasti i nitko te se nikad neće sjećati. Ali ja ga upravo zato i obožavam. Jednostavno ti ne dopušta da budeš „zvijezda", taj termin ovdje ne postoji, a to znači da ako uspiješ u Splitu, među svojim ljudima, onda možeš uspjeti bilo gdje na svijetu. Split je zbog svog temperamenta i iskrenosti često brutalan, no uvijek ću mu se vraćati i želim cijeli život biti vezana uz te ljude.
Iako si jako mlada, stječe se dojam da imaš jako puno životnog iskustva...
Možda je razlog to što živim sama od sedamnaeste godine, a i ljudi su mi često govorili da sam zrelija nego što to moje godine sugeriraju, čak i kad sam bila mala.
Kako je došlo do toga da živiš sama i kako je to utjecalo na tebe?
Majka se spletom okolnosti preselila u Brazil, ali ne bi mi dopustila da živim sama a da se prethodno nije uvjerila da sam odgovorna i sposobna za to. Mislim da je to najbolje što mi se dogodilo. Formiralo me kao osobu, osjetila sam što znači odgovornost, disciplina, rad, fakultet... Danas, doduše, živim s bratom, a baka i dida su mi u susjednom kvartu.
Kako obitelj gleda na tvoj život i karijeru?
Obožavam ih! Svi imaju beskrajno povjerenje u mene. Nikad me nitko nije forsirao na nešto, nametao mi stavove ili me pokušavao mijenjati. Dali su mi potpunu slobodu, ali su mi istodobno objasnili što znači biti odgovoran i usadili mi pravi sustav vrijednosti. Hvala im na tome. U obitelji sam jedina koja se bavim umjetnošću, iako su svi pokazivali neke afinitete. Majka dobro pjeva i išla je u glazbenu školu, otac jako dobro piše poeziju, brat svira gitaru, djed je radio kao novinar u Slobodnoj Dalmaciji, baka je radila kao spikerica na radiju...
Je li kantautorstvo nekakav logičan slijed tvoje glazbene karijere?
Je, ali ne na silu. Nema žurbe. Imam svojih pjesama, ali njih je vidjela samo jedna osoba. Nije mi poanta napisati i uglazbiti hit-pjesmu. To je površno i za mene besmisleno. Imala sam do sada hrpu takvih ponuda. Želim probiti led nečim snažnim, nečim što za mene nema manu, što će me 'izbiti iz cipela', za što ću kad to čujem ili pjevam moći reći da se spojilo nebo sa zemljom. Nije problem napisati i otpjevati pjesmu, ali bitno je da se te pjesme ne sramiš.
Kako komentiraš situaciju na sceni koju je uzrokovala pojava koronavirusa? Nini Badrić fanovi govore da ode kopati krumpire, Tony Cetinski priča o 5G mreži i cjepivu, mnogi drugi se žale na izostanak honorara...
Naravno da je koronakriza svima bila šok. Vidiš da pomalo postaješ financijski nestabilan. Na to se ne može utjecati pa ne vidim razlog za ispoljavanje bilo kakvih negativnih emocija. Ja volim na svijet gledati kroz ružičaste naočale. Recimo, dok je trajala karantena, posvetila sam se sebi, nekakvoj kreativnoj samoći, vratila se starim hobijima poput crtanja, kuhala sam, plesala, zvala ljude koje volim... Dakle, radila sam sve ono što često želimo, a ne stižemo zbog svakodnevnog užurbanog ritma. No ako nema posla trebaš ga stvoriti. Meni ne bi bio nikakav problem sutra otići raditi na bauštelu da mi treba za kruh. Ranije sam prodavala sladolede, rezala salame, konobarila... Ničeg se ne sramim. To su životna iskustva koja su me obogatila.
Je li država više mogla učiniti za umjetnike?
Svima je bilo lijepo kad su umjetnici diljem svijeta tijekom karantene s balkona podizali atmosferu, a danas ih se šalje da kopaju krumpire. Umjetnost je neophodna za život i zbog toga se trebalo učiniti više.
Ljubav i ljubavni život?
Ne želim iznositi svoje privatne stvari, ne zato što to skrivam nego mislim da to nikoga ne interesira. Zašto bi to ijednog vašeg čitatelja interesiralo? Valjda radimo intervju zbog glazbe i glume. Po čemu bi to uvećalo ili umanjilo moj talent? Javnosti se želim prikazati kroz svoj rad, a ne kroz privatni život.
Čuli smo da uskoro spremaš veliki glazbeni projekt koji će se zvati 'For Amy'. O čemu se zapravo radi?
"For Amy" je nešto što me trenutačno potpuno okupira i neopisivo veseli. To je drugi u nizu mojih samostalnih koncerata, prvi je bio "The power of love" čija je premijera bila na Valentinovo u hvarskom kazalištu. Ideja se rodila za vrijeme karantene kad sam tisućiti put preslušavajući glazbu Amy Winehouse osjetila golemu želju odati joj počast. Bila je beskrajno talentirana, posebna, nevjerojatno bogatog i slojevitog unutarnjeg svijeta. U glazbenom smislu ona je za mene boginja i želim joj posvetiti nešto posebno. Zato ovo neće biti ni tipičan koncert ni tribute jer smatram da nikakva imitacija i reproduciranje pjesme za pjesmom nemaju smisla. Ovdje se radi o glazbenoj priči koju sam skrojila s 8 fenomenalnih glazbenika i kojom želim njeno stvaralaštvo i barem dio njezine duše koju je svakom izvedbom beskompromisno ogolila približiti našoj publici. Koncert će se premijerno održati upravo na njezin rođendan 14. rujna u sklopu festivala "Teatar pod zvijezdama" na Tvrđavi Gripe, a već 3 dana poslije 17. rujna može nas i prvi put vidjeti i zagrebačka publika.
