Škripa metala, HBO Max
Postapokaliptične serije doživljavaju neku svoju inflaciju, no čini se da potražnje i dalje ima jer je i “Škripa metala” ocijenjena dosta dobro od publike. Vidi se zašto, potpisuju je Rhett Reese i Paul Wernick, dvojac koji je napravio “Deadpool” i “Dobrodošli u zemlju zombieja”. Upravo na ovo drugo dosta podsjeća “Škripa metala”. Amerika, pa i svijet, nakon nekakve katastrofe kaotična su pustoš u kojoj glavnu riječ vode kojekakvi bizarni tipovi poput predimenzioniranog ubojitog klauna. A u njemu nekako treba preživjeti John Doe koji putem sretne egzotičnu Quiet. John je “milkman”, kurir koji živi od dostave različitih predmeta za različite ljude posvuda. Osim što ima amneziju, dobije i zadatak da paket nepoznatog sadržaja preveze izbjegavajući različite bande. I sve to čini ovu seriju čije su epizode poželjnog trajanja od pola sata, taman koliko treba za ovakav nekakav prilično sirovi vid zabave kod kojeg ipak povremeno imamo onaj deja vu učinak. No, Reese i Wernick imali su dobar temelj za “Škripu metala”, a s njime i publiku. Serija je nastala po sadržaju istoimene igre koju je volio igrati treći tvorac serije, Michael Jonathan Smith. Recept, pored povelike publike koju je imala igra, jesu i klasični elementi. Sam je Reese rekao kako tu ima oružja, ima i automobila, tuče, ali ima i ljudi. Pored svega navedenoga serija ima jedan adut u imenu Anthonyja Mackieja, poznatog američkog glumca od kojega se nekako očekivalo više. No, izgleda da se on radije okrenuo Marvelovim blockbusterima umjesto vrednijim umjetničkim postignućima na velikom ekranu. Pa je sada završio i na streamingu, što ipak nije više ni tako neobično za visokoprofilne hollywoodske glumce. A od njega se nije tražilo puno jer je u seriji praktično sve neobavezno i otkačeno pa se uz njega dobro uklapa i Thomas Haden Church koji je glavni negativac. Međutim, izgleda da se fanovima igre, koja ni sama u početku nije obećavala puno, serija nije skroz dopala. Serije poput ove ili filmovi poput “Dobrodošli u zemlju zombija” volite na onaj nekakav bizaran način, sve je toliko banalno da u tom luftiranju pameti brzo prođe vrijeme, nakon čega teško vjerujete da ste vidjeli to što ste vidjeli - gomilu krvi do razine mesnih prerađevina, krajnje bedastih fora koje ispaljuju likovi koji kao da su se spustili iz paralelnog svemira “Mad Maxa”. Takva je otprilike “Škripa metala”, serija koja je dobar intermezzo pred još jednu jesensku sezonu u kojoj kreće nadmetanje blockbustera na malom i velikom ekranu. Interesantno je vidjeti i Neve Campbell, nekadašnju teenage američku zvjezdicu horror filmova. Kao što je i glazbena podloga iznimno intrigantna.
Gangs of London, SkyShowtime
Zašto ne bismo nastavili u istom tonu? I “Gangs of London” nastala je po istom obrascu kao i “Twisted Metal”, na temelju uspješne igre u kojoj se po Londonu sukobljuju različite bande često među kojima je često diferencija i etnička. U poplavi sličnih koncepata gdje se konzolne i računalne igre pretvaraju u masovni medij koji koriste doslovno milijuni, “Gangs of London” nije izuzetak. Zapravo je produkcija ovakvih naslova sa strane produkcija logičan potez jer je publika velikim dijelom već zadana. Recept je već provjeren na jednom bitno starijem mediju, a to je strip, gdje je Marvel praktično oživio te kroz filmske franšize izbjegao dalje padanje u medijsku arhaičnost. S igrama je, čini se, obrnuto, jer televizijske produkcije u poplavi naslova imaju problema da i svoje ambicioznije uratke usmjere kvalitetno prema traženoj publici. S igrama ona već postoji pa u toj izokrenutoj priči, gdje razvojni studiji prodaju prava, a ne kao nekad kada su ih otkupljivali, daju pokoji puls krvotoku televizijskih i streaming produkcija. A ovo je i napravljeno dobro, da serija nije već tri godine na tržištu, vjerojatno bi ovdje bila glavnom preporukom.
Ragnarök, Netflix
U posljednje vrijeme Netflix nas ne oduševljava osobito novim naslovima, no dogodi se da nam neki dobar pobjegne, a to je slučaj upravo s “Ragnarökom”. Navikli smo iz Skandinavije vući dobre krimiće gdje se posljednjih godina polagano busola okreće i prema drugim žanrovima koji često znaju biti vrlo originalni, graničeći i s bizarnim. “Ragnarök” je tu negdje, riječ je o priči u kojoj cijelo jedno mjesto klizi u propast i čini se kako nitko u vezi toga ne može učiniti ništa. Za one koji ne znaju, “Ragnarök” je serija mitoloških događaja nordijske povijesti u kojem nestaje niz starih bogova, a svijet obuhvaćaju događaji koje bismo ovdje nazivali imenima poput “biblijski potop” ili nešto slično. I sada se tako nešto treba dogoditi izmišljenom mjestu Edda, osim ako se ne pojavi neka sila koja će uspjeti spriječiti njegovu propast. I u tome se s klimatskim promjenama miješaju osobine žitelja koji nisu uvijek ono za što se čine. Vrlo interesantno gledanje na nordijsku mitologiju.
Guy Ritchie’s The Covenant, Amazon Prime Video
Iako smo mnogi, kao i masa drugih u nas, poklonici filmova Guyja Ritchieja, mora se reći da, iako je i dalje riječ o plodnom režiseru, uspjehe kakve je imao s “Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške” ili “Snatch” ipak nije ponovio. Doduše, nije to baš ni lako, no nije mu pomoglo ni to što je prilično uporno novi uspjeh pokušavao ostvariti sličnim pričama. “The Covenant” je nešto drugo. Impresivan ratni film o američkoj intervenciji u Afganistanu govori o odnosu dvojice ljudi koje ne veže praktično ništa osim posla koji ih može stajati života. I onda kroz taj odnos i o kompleksnosti intervencije jedne sile u zemlji koja je kulturno praktično potpuno različita. Što takvu intervenciju čini besmislenom, a što nisu uočili niti Britansko Carstvo niti Sovjetski Savez niti Sjedinjene Države koje su vojskama odlazile u Afganistan misleći kako će bolje od onih prethodnih. Prevoditelj govori i više nego dovoljno o tome zašto su bili u krivu. Ako je “Čovjek koji je želio biti kralj” najveća priča o Afganistanu, “The Covenant” je tu negdje s očitom pričom o ljudima koje razlike u nevolji odjednom naglo spajaju.
