Iz najromantičnijega grada na svijetu Ani Karić stigla je nagrada za glavnu žensku ulogu u ljubavnoj priči u zreloj dobi. Pariz je našoj istaknutoj glumici gotovo najdraži grad, posjetila ga je sedam puta, boravila u njemu tjednima i dobro ga upoznala. Tim joj je draža nagrada filmskog festivala u Parizu za ulogu Helene u filmu \"Noćni brodovi\" do koje nije lako došla. Redatelj Igor Mirković dugo je tražio glavnu glumicu, obišao je cijelu regiju.
Vrlo malo taštine
Nakon godinu dana potrage došao je k meni doma i rekao da mi ne nudi ulogu, ali me moli ako bismo mogli probati s Radkom Poličem. Probali smo nekoliko dana, a Igor me onda upitao bi li mi smetalo da dođe i snimatelj. Tek tada mi je dao ulogu – prisjeća se Ana.
I dok bi kod nekih glumaca proradila taština, pa bi možda pod takvim okolnostima odbili ulogu, Ana kaže kako je kod nje ima vrlo malo. Kad je na trenutak osjeti u sebi, zasmeta joj i upita se je li moguće da je tašta.
– Taština mi je, uz bahatost, najružnija osobina. Strano mi je oboje. Zato i jesam mirno primila Mirkovićeve dvojbe. Mislila sam ako uloga dođe, bit će divno. Ako ne, srećom puno radim u teatru i nisam bez posla. Ne bih plakala da je nisam dobila, ali sam skakala od sreće kad sam je dobila – govori.
Za scenarij je odmah pomislila da je briljantan. Priču o Heleni i Jakovu, starijem paru koji bježi iz staračkoga doma kako bi se voljeli, nije doživjela nerealnom, već kao čistu ljubav.
– Vjerujem da je moguće i u tim se godinama zaljubiti i tada ljubav može biti jednakog intenziteta. Lako se i u toj dobi osjeti lupanje srca, uzbuđenje i zaboravi se koliko imaš godina. Potvrđuju to i ljudi koji žive u domovima i koji su toliko zaljubljeni da ih je fascinantno gledati – govori poznata glumica.
Film Igora Mirkovića jedini je u njezinoj karijeri u kojemu Ana fizički nije zanosna, no ipak igra ulogu žene pune životne strasti. Šokirala se kad je vidjela što su šminkeri od nje napravili i tijekom cijelog snimanja nije se pogledala u ogledalo. Bilo je, priznaje, i neugodnih situacija kad su joj žene prilazile s riječima \"Kako to izgledate? Više niste lijepi kao nekad!\". Tijekom cijele karijere dobivala je uloge strastvenih žena, no privatno se nikad nije osjećala kao femme fatale. Čak ni kad se cijela bivša država divila njezinim naslovnicama.
– Nikad tako nisam razmišljala o sebi. Veseli me kad mi ljudi priđu na ulici. Često me zaustave, tek s jednom rečenicom, kažu neku lijepu riječ – priča Ana.
Bez obzira na to što je u osmom desetljeću, glumica se druži s mladim ljudima. Nikad, priznaje, nije puno izlazila, radije je bila doma ili radila. Ima dvije prave prijateljice izvan glumačkih krugova, a ponosna je na topao odnos koji je izgradila s nekoliko svojih kolegica.
– Bliska sam sa Ksenijom Pajić, Almom Pricom, Dubravkom Ostojić, Natašom Dangubić, Ninom Violić, Lucijom Šerbedžijom..., bez obzira na to koliko su mlađe od mene, odemo na kavu i održavamo kontakte. Nema razlike između njihove i moje energije osim što ja volim ići spavati prije ponoći – kaže Ana koja nerado savjetuje mlade ljude.
Od izgleda nije imala ništa
– Ne dajem savjete, svatko mora proći svoje. No kad mi kažu da su preopterećene poslom, podsjetim ih na Bette Davis. Svakome, pa i najpopularnijima, dogodi se da u jednom razdoblju nema dovoljno posla. I Bette je bila najtraženija, u najboljim godinama, a onda je ipak stalo pa je u novinama osvanuo oglas \"Glumica s dva Oscara traži posao\" – kaže Ana.
Da može vratiti vrijeme, ne bi više htjela biti mlada. Najljepše su joj bile njezine 50-e. Mudrost, govori, dolazi s godinama, ako se pritom ljudi negdje ne pogube. A puno ih je, dodaje, baš takvih. Do 50. još nekako izdrže, a poslije sve teže. Prva asocijacija na njezinu mladost nisu ljepota, bezbrižnost, lakoća življenja, nego strah, nepovjerenje u sebe, nevjerovanje komplimentima.
– Koliko god sam bila popularna, nikad o sebi nisam mislila da sam lijepa. Sada kad gledam tih svojih 14 sređenih albuma fotografija s TV snimanja, filmova, predstava, pomislim da sam možda i bila zgodna. No onda od toga nisam imala ništa – priča.
