Duhovito, izravno i bez pardona. Tako piše Andrea Andrassy, koju je šira javnost upoznala u showu "Tvoje lice zvuči poznato", a sada se predstavlja spisateljskim prvijencem "Dnevnik gradske cure" u izdanju Ljevaka.
– Iza sebe imam 147 kolumni, a dobivala sam i brojne upite kada ću ih ukoričiti, tako da se knjiga nametnula sama po sebi – kaže Andrea.
Brzi ste na jeziku, duhoviti a k tome još i zgodni, čini mi se da razbijate mit da žena ne može biti i lijepa i pametna. Kako vi sami sebe doživljavate?
Mislim da je takvo razmišljanje poprilično zastarjelo – mislim da je jako malo ljudi koji misle da netko može biti samo jedno ili drugo. Ako ih ima, na sreću nisam okružena njima. Što se tiče toga kako doživljavam samu sebe – nemam pojma, ne razmišljam previše o sebi.
U posljednje vrijeme često ste u medijima. Strahujete li da će vam slava udariti u glavu (ili možda već je) ili da će ta slava brzo ishlapiti i da se već za dva, tri mjeseca ljudi neće sjećati tko je Andrea Andrassy?
"Svijet glamura" i medija u kojem se povremeno pojavljujem sačinjava otprilike 1 posto mog života, ostalih 99 posto je i dalje sasvim obično. I dalje svaki dan idem na posao, i dalje radim sve stvari koje sam radila prije showa, i dalje se ne znam bočno parkirati. Mislim da slava može udariti u glavu samo ljudima koji nisu karakterno čvrsti i koji misle previše visoko o sebi. Što se tiče straha da će me netko zaboraviti, nemam ga, jer ne gledam na život na taj način. Puno radim, puno ću raditi i dalje, i to ne zbog prepoznavanja na ulici, nego zato što taj posao volim.
Jeste li kad intervenirali i mijenjali kolumne nakon što su objavljenje i počeli su stizati komentari? Pitam jer kad je knjiga tiskana, nema više povratka..
Knjiga je došla sasvim prirodno – iza sebe imam 147 kolumni koje pišem na tjednoj bazi, a dobivala sam i brojne upite kada ću ih ukoričiti, tako da se knjiga nametnula sama po sebi. U kolumne nikad nisam intervenirala, jer stojim iza onoga što pišem. Pišem iz vlastite perspektive, dijelim vlastito mišljenje koje ne ovisi o tuđim komentarima. Naravno, bilo je situacija kada bih s vremenom promijenila mišljenje, ali nikada ne bih intervenirala u kolumnu radi toga. To bi bilo nepošteno i za mene bi značilo gubitak integriteta.
Neki dan pravu je pomutnju na vašoj Facebook stranici izazvala haljina s Večernjakove ruže pa su vas neki i kritizirali što "brišete" ljude s Fejsa i odmah ste o tome pisali u kolumni. Kako se nosite s kritikom?
Da, to je bila zabavna večer – fascinantno je koliko su neki posvetili vremena komentiranju nečega što im se ne sviđa, kao da nemaju ništa drugo na rasporedu za tu večer. Brišem ljude s Facebook fan stranice, jer kao što sam i napisala u kolumni, moja fan stranica je moja dnevna soba – ako je netko nekulturan i vrijeđa me, maknem ga sa stranice, kao što bih ga uklonila i iz dnevne sobe. S kritikom se nosim kao svako ljudsko biće – ponekad lakše, ponekad teže, ali uvijek cijenim konstruktivnu kritiku koja mi daje priliku da nešto promijenim nabolje. Kao što sam rekla u kolumni, kritiku treba znati primiti, ali ono što ljudi često zaboravljaju je da ju treba znati i dati. "Odvratno" – nije odgojen način kritiziranja nečijeg odjevnog predmeta, nego nedostatak manira i ispunjavanje potrebe za iživljavanjem.
Kad smo već kod Ruže, izmakla vam je nagrada za novo lice godine. Kako se nosite s porazom, razočaranjem, gubitkom....
Neću biti jedna od onih koji govore: "Ma nisam ju ni htjela" – jesam, mislim da je svatko tko je bio nominiran htio dobiti nagradu. Drago mi je zbog Jelene Pajić, pogotovo zato što je rekla da sada mora biti još bolja i opravdati nagradu – to pokazuje da je veliki radnik i da nije Ružu dobila bez veze. Kad je razočaranje u pitanju, mislim da se nosim poprilično dobro. Ne gledam unatrag nego idem dalje, radim nove stvari, trudim se još više – mislim da je razmišljanje o porazu recept za neuspjeh.
Česta su vam tema muško-ženski odnosi, kakvi ste vi u ljubavi? Vaša ljubav prema cheesecakeu je već toliko poznata stvar, da vas je i jedan obožavatelj pokušao zavesti donijevši vam tortu od sira.
U ljubavi sam zbunjena, što zapravo obožavam jer sam inače u životu poprilično koncentrirana. U poslu sam kako Japanac – sve je na vrijeme i učinkovito, uvijek znam što reći, uvijek imam raspored… i onda se pojavi netko zbog koga odjednom ne možeš pronaći niti jednu riječ koja zvuči suvislo. To je super. Cheesecake volim uvijek, u svakoj prilici, i da, bio je jedan dečko koji mi ga je napravio i poslao na posao zajedno s pismom – to je bilo jako slatko, doslovno.
Što je potrebno da bi vas muškarac osvojio i prolazi li za vas ljubav kroz želudac ili imate kakve druge "trikove"?
Mozak – uvijek se zaljubim u nečiji mozak. Ako razgovor jednostavno klizi, ako se poklapamo, ako se možemo dopisivati dva sata i ne primijetiti da je prošlo više od 5 minuta, to je za mene to. Naravno, tu su i kompatibilan smisao za humor i hrana. Volim muškarce koji vole jesti i koji uživaju u hrani. Što se tiče ljubavi kroz želudac, nije da baš vjerujem u to. Ja vjerujem u ljubav kroz mozak – bitno je da se slažemo na toj razini, i nikad ne bih htjela biti s nekim tko je sa mnom samo zato što dobro kuham. To bi značilo da ga može ukrasti svaka kuharica koja se nađe na putu. Bitno je da imamo o čemu pričati, a jesti možemo i vani.
Da se jedan dan probudite bez svih talenata, što biste učinili, čime biste se bavili.. Što radite kad ste tužni i kad mrzite cijeli svijet? A kad ste sretni?
Šetala bih stado jednoroga ispred kuće od Tončija Huljića i jela puding od sarme– možda zvuči nerealistično, ali zvuči otprilike jednako realistično kao da se probudiš bez svih talenata. Talent nije nešto s čime se samo probudiš, talent je nešto što razvijaš i radiš na njemu, treniraš, kao što netko trenira ubacivanje lopte u koš. Kad sam tužna, radim, a radim i kad sam sretna. Nemam vremena sjediti i samo biti tužna ili sretna. A kad mrzim cijeli svijet – to mi se nikad nije dogodilo. Svijet nije vani, svijet je u čovjeku, što znači da sam gradiš svijet, a ja svoj gradim na način da ga volim.
Danas život kao da se premjestio na Facebook i Instagram, kako vi to doživljavate i kako uspijevate zaštiti privatnost , odrediti što je samo vaše, a što ćete podijeliti s brojnim obožavateljima i osobama koje vas prate na Facebooku?
Facebook je jedan prekrasan biznis, Instagram također, a na pojedincu je da odredi hoće li ući u biznis ili samo gledati sa strane. Što se tiče mog Facebooka, stvar je poprilično jednostavna – sa ljudima na fan stranici dijelim sve što mi je lijepo, sve što mi se dogodilo a mislim da bi bilo zanimljivo za podijeliti, s jednom iznimkom – moj dečko je uvijek potpuno zaštićen, kako na Facebooku i Instagramu, tako i u kolumnama. To je dio privatnosti koji ne dijelim jer želim da je samo moj, a ne svačiji.
>>'Nema mi gore stvari nego kad na cesti vidim curu koja jedva hoda u štiklama'
>>Pogledajte tko je sve došao na dodjelu Večernjakove ruže
jako je komično to što se ona ufurala da je komičarka...a još je komičnije to što je medije pokušavaju prikazati komičarkom..