O ovoj antologiji ne bih, kao, trebao govoriti jer sam u nju uvršten. Ali pred hrvatskom književnom javnošću zaboli me, najiskrenije, neka stvar za bonton i pristojnost. Pred prostacima i prostakinjama, pred književnim ivanima i ivankama turudićima, tim nedarovitim lupežima i kriminalcima, naprosto ne treba biti pristojan. I na kraju svih krajeva, imam i taj običaj da odbijam uvrštavanja u antologije suvremene hrvatske književnosti. Tako sam upravo ovoj autorici prije petnaestak godina odbio uvrštenje u jednu njezinu antologiju. Ničega osobnog tu nije bilo prema njoj: naprosto mi se nije sviđao dobar dio društva u kojem bih se u njezinoj antologiji mogao naći, pa sam se onda, eto, iz nje izuzeo. Ovaj put se, Bog zna zašto, nisam izuzimao, i odmah ću reći da mi nije krivo. I dalje su tu oni s kojima ne bih dijelio zajednički zahod na hodniku, niti bih se s njima rado mimoilazio po stubištu, ali ova knjiga ima dobru zvučnu izolaciju, zidovi su joj dovoljno debeli, tako da mi u njoj nije neugodno boraviti. Osim toga, imam tutu, pa ne moram prečesto do zajedničkog zahoda.
Problem hrvatskih književnih antologija u pravilu je u višku socijalne i psiho-socijalne, a manjku stilsko-estetske i čitateljske konzistentnosti. I to je razlog zbog kojeg, uz vrlo rijetke izuzetke, nema gorih, sumornijih i žalosnijih knjiga od hrvatskih književnih antologija. Možda samo povijesti hrvatske književnosti, opet uz vrlo rijetke izuzetke. Jagna Pogačnik je, nekim čudom, u "Području signala", podnaslovljenom kao "Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. - 2020.", izbjegla sve socijalne zamke hrvatskoga književnog antologiziranja i načinila stilsko-estetski i čitateljski dosljednu i moralno uzornu knjigu. Što je čini takvom, moralno uzornom? To što je čitatelja uspjela uvjeriti da je ovo doista njezina mjera "suvremene proze u Hrvatskoj 2000. - 2020." Naime, svaka antologija ili panorama, svaki pregled neke književnosti, pa čak i svaka povijest (naročito suvremene) književnosti nužno je vrlo subjektivna knjiga, nužno je čitateljska i intelektualna autobiografija ili čak književni autoportret. Tako se ova knjiga Jagne Pogačnik totalno razlikuje od knjige kakvu bi s istim podnaslovom (dakle istom općom temom) načinio itko drugi. Što je razlika veća, to je antologija tačnija i autentičnija. A što je antologija bliža nekom općem državnom suglasju, koje je pod zaštitom Božinovićeva i Anušićeva ministarstva u tehničkom mandatu, kao i Mire Gavrana, tog vojskovođe sa sikiricom u Matici hrvatskoj, o veličini i značaju pojedinih antologiziranih pisaca, to je antologija lošija, sumornija i žalosnija. Takve antologije u pravilu su usmrđene grobnice hrvatske književnosti.
VEZANI ČLANCI
Jagna Pogačnik svoju je knjigu načinila od Selvedina Avdića, Renata Baretića, Lane Bastašić, Luke Bekavca, Ivane Bodrožić, Vlade Bulića, Darka Cvijetića, Daše Drndić, Zorana Ferića, Tatjane Gromače, Viktora Ivančića, Damira Karakaša, Maše Kolanović, Marinka Koščeca, Mirka Kovača, Ivana Lovrenovića, Semezdina Mehmedinovića, Josipa Mlakića, Tanje Mravak, Andreja Nikolaidisa, Kristijana Novaka, Jurice Pavičića, Želimira Periša, Roberta Perišića, Marka Pogačara, Ivice Prtenjače, Ivane Sajko, Olje Savičević Ivančević, Bekima Sejranovića, Slobodana Šnajdera i Dubravke Ugrešić. A izbor je popratila povećim tekstom, kojim vrlo uspješno stvara povijesni i stilsko-estetski kontekst svoje književnosti. Tekst je važan, jer tek iz njega da se naslutiti konzistentnost izbora, kao i izborničina ukusa i autorskih ograničenja (što sve ulazi u antologiju), ali je važan i zbog još nečega. U knjigu su, naime, uvršteni i pisci koji, striktno govoreći, ne pripadaju hrvatskoj nacionalnoj književnosti, ali su svoje knjige često premijerno objavljivali u Hrvatskoj, te su, da se tako izrazimo, živjeli hrvatskim književnim životom, bivali dio hrvatskih ceremonijala, utjecali na hrvatske pisce i bili podložni njihovim utjecajima… Ovo je nešto što se obično u nas pokriva formulacijom interkulturalne komunikacije ili interkulturalnih književnih i kulturnih zajednica, ali riječ je zapravo o nečemu složenijem i kompleksnijem, jer se ne tiče samo književnosti, premda primarno proistječe iz svojevrsnog jezičnog zajedništva (ili iz bliskosti različitih jezika, sasvim svejedno). Premda stvar nije nova: još odavno Predrag Palavestra uvrstio je Petra Gudelja u svoju kapitalnu "Posleratnu srpsku književnost 1945.-1970.", označivši ga, ingeniozno, kao "hrvatskog pesnika koji deluje u srpskoj književnosti", ono što je Jagna Pogačnik učinila u ovoj knjizi je za naše prilike prevratno. Jednu književnost kakva je hrvatska ne čine samo pisci koji pišu njezinim jezikom, nego je čine i pisci koji u njoj sudjeluju pišući na svojim, hrvatskom jeziku najsrodnijim jezicima. Uozbiljenjem i prihvaćanjem ovakvog pogleda na stvari pokazuje se integrativna moć i snaga jedne kulture i njezine književnosti, te se iz mraka mračnih privatnih žudnji na svjetlo dana iznosi nešto što je književnosti inherentno.
Pa zašto je onda "Područje signala" Jagne Pogačnik dočekano uz svojevrsnu "nelagodu u kulturi". Ili, manje delikatno, uz svojevrsni iritantni svrab oko genitalija, kao da su, Bože mi prosti, kulturni akteri, naročito one damice i gospodinčići po HRT-u, fasovali picajzle ili gonoreju? Zašto se, recimo, o "Području signala" šuti, ili se blebeće nesuvislo, uz nabrajanja koga ima, koga nema? Upravo zato što je ova knjiga slika jedne književnosti, a ne skupine spisateljica i pisaca. Zato mi i nije muka u njoj biti, jer se nisam, ja trideset i drugi, našao skupa s njima, na istome mjestu, nego se tu našao moj tekst. A to je nešto posve drugo. To je ono zbog čega damice i gospoda osjećaju svrab, koji će trajati još neko vrijeme, a onda će proći sam od sebe, čim efekat prešućivanja proradi.
VIDEO
