Ambiciozna je i pohlepna Gordana Štiglić, ali i zaštitnički nastrojena prema bližnjima, ona je glavna u smišljanju švercerskih planova i gledateljima je ovaj lik iz serije “Na granici” Nove TV smiješan i zanimljiv. Otkako se serija prikazuje, Barbari Noli koja u seriji glumi Gordanu publika neprestano s oduševljenjem prilazi, a kako je uz ovaj tempo snimanja uskladila obiteljske i obveze prema kazalištu Gavelli ispričala nam je, uz još dosta zanimljivosti, u intervjuu.
Kako ste vi doživjeli lik Gordane Štiglić koju glumite u seriji Nove TV “Na granici”?
Meni je ona toliko zabavan lik. Koliko god je rospijasta, bezobrazna, pohlepna, s druge strane svi joj spletkaroški planovi propadnu i to je uvijek smiješno, ona ima i osobinu da je jako zaštitnički raspoložena prema članovima svoje obitelji što mi se jako sviđa. Miks svega toga meni je urnebesno zabavan i u ovih skoro godinu dana koliko snimamo “Na granici” nije mi nimalo dosadio njen lik. Situacije koje su sve luđe, u koje nas ubacuju pisci, mene zbilja zabavljaju i taj tip humora mi je blizak jer je malo bezobrazan i poigrava se tim tipovima osoba i gura ih se preko granice. Uživam, to sam govorila i na početku, ali i sada, kad dobijem nove scenarije u ruke, smijem se sama sa sobom i mislim kako sam blagoslovljena ovim poslom.
Takav humor očito je nešto što nedostaje gledateljima, zar ne?
Naravno, ali ima tu i lijepih, nježnih odnosa te obiteljskih odnosa i dinamike. Ti njihovi pakleni švercerski planovi uglavnom propadaju i zato ih se ne može gledati kao nekakve negativce. Ne znam kako su pisci uspjeli zadržati tako vrhunski nivo, ali i produkcija koja nam od početka daje iste uvjete i ne stišću nas da radimo nešto na brzinu. Lijepo nam je i mislim, da nije tako, sad bi nam već bilo psihički i fizički teško i naporno.
Kako publika reagira na seriju, prilaze li vam na ulici?
Ljudi mi na cesti prilaze non-stop, i muškarci i žene, a muškarci jako vole seriju što mi je posebno drago jer obično se žene navuku na serije ovog tipa. Dođem, recimo, na ribarnicu pa sa mnom prepričavaju događaje iz serije. Lijepo je vidjeti da im se lice nasmiješi kad pričaju o seriji i svi govore da se opuštaju i nasmiju uz seriju, što nam je svima kao društvu potrebno uz sve skandale koji se događaju. Životi nisu lagani, stalno se događaju neke političke afere od kojih nam se želudac diže i treba nešto da nas razveseli.
Koliko to utječe na kazališni rad, kako se odražava na obveze u Gavelli?
Uvježbala sam se, poput većine mojih kolega, da određeni period mogu biti potpuno prisutna i koncentrirana i po 18 sati dnevno, naravno ne svaki dan, ali ove sam godine malo manje radila u Gavelli. Jedan period se može tako raditi i funkcionirati, ali kad bi se zaredalo tri godine zaredom, bilo bi naporno. Sad već osjećam da sam malo pri kraju, malo me umor zna prebaciti i uhvate me živci, ali onda se skuliram i kažem: to je od umora, smiri se…
Kako se obitelj nosi s tim, znaju li prepoznati da vas “živci hvataju”?
Kažu mi da se smirim malo ili stišam jer dođem s previše glasnom energijom doma, jer na setu je tempo brz i onda mi samo kažu: “Daj, smiri se.” Lukas je ove godine preuzeo puno na sebe, ja se trudim maksimalno i često imam grižnju savjesti da nisam sudjelovala dovoljno i da nisam dovoljno pomogla obitelji. Kaotično je ponekad.
Kako bolje funkcionirate, u kaosu ili kad je sve po špagi?
Možda čak bolje u kaosu jer, kad imam previše vremena, počnem analizirati je li ovo dobro ili nije, a ovako samo ideš...
Čini se da niste klonuli duhom u lošim situacijama koje su vas zadesile, a jedna od njih bila je i suprugova bolest?
Kad se nekom tvome nešto strašno događa, onda ti se aktivira cijela tvoja snaga i daješ sve od sebe i kada radiš i djeluješ onda ne možeš klonuti i ne smiješ. Kad prođe taj jedan tsunami, sretan si što je sve prošlo i zahvalan si na onim običnim stvarima u životu i malo se u tom smislu i promijeniš. Vidiš koliko ti je život lijepih stvari dao i da, promijeniš se.
Vaš lik u seriji je glava kuće, jeste li joj slični po tome?
Ne, ja sam osoba koja se prilagođava i radim sve što se nikome drugom ne da. Kod nas je Lukas autoritativna i jaka osoba, ali kod nas doma vlada demokracija i svi odlučuju o svemu i svi se prepiru oko svega, djeca, otkako su bila mala, imala su pravo iznositi svoja mišljenja. Možda su čak za ovu našu sredinu previše iznosili svoje mišljenje izvan kuće, u školi i imali su problema zbog toga, a imat će ih i dalje, ali odgajali smo ih onako kako su nas odgajali, u toj nekoj slobodi da se uvažavaju i najmanji članovi obitelji jednako kao i najstariji. Po snazi osobnosti Lukas je glavni, a možda se i varam, možda ih ja sve skupa tlačim a da toga nisam ni svjesna (smijeh).
Dosta mladih i talentiranih glumaca gledamo u “Na granici”, pratite li njihov rad?
Imamo dosta akademija i neće svi mladi glumci imati prostora da se razviju, što je velika šteta, ali uglavnom se zato u sve projekte uzimaju glumci jer imaš širok izlog. Gledam i ispite na akademiji i to su fantastični glumci. Nas je bilo manje i znalo se tko ide u koje kazalište, ja bih sve njih najradije dovela u Gavellu i rado bih da dobiju priliku, ali stalno se nešto ne smije zapošljavati i stalno postoje neke zabrane.
Je li vama bilo lakše kad ste počinjali?
Kad sam ja počela, nama je bilo užasno jer je počeo rat. Svi smo bili bez posla i kruha smo bili gladni, ne znam kako smo uopće preživjeli taj period. Ali bilo nam je lakše u smislu da i ono malo što se radilo moglo se lakše doći do prilike.
Koliko vam smeta što i politika na neki način zadire u kazalište, glumu i kulturu na način na koji to ne bi trebala?
Politika uopće ne bi trebala zadirati u to. Politika je servis i, kad to shvati jednog dana, bit će bolje. Kad shvate da ljudima koji su stručni i kvalitetni treba dati priliku da rade svoj posao i da im se ne upliću u posao sa svojim uvijek krivim motivima što uzrokuje to da ovo društvo ne ide naprijed. To mi se, malo je reći, gadi. Već sada osjećam bijes kada gledam stvari oko sebe, kao na primjer udar na kino Europu i mislim da u takvim situacijama ne bi trebalo pristojno protestirati. Trebamo složnije reagirati na devijantna ponašanja politike i političkih odluka.
Jeste li ikada požalili što ste neku ulogu odbili?
Neke stvari odbijala sam dok su djeca bila mala, kad mi se činilo da previše radim. Da, bilo mi je žao što dva puta s Paolom Magellijem nisam išla raditi u Dubrovnik jer je raditi s njim uvijek predivno, osjećaš se umjetnički ispunjen i radiš sto na sat i meni ta vrsta temperamenta odgovara. Čak mi je možda žao što se ranije nisam upustila u sapunice, te serije nam daju prepoznatljivost kod publike, kao glumac se razviješ jer ti se izoštre refleksi, uvježbavaš se. Samo dobro su mi donijele sapunice.
Što vas nakon ovako dugotrajnih snimanja opušta i kako se odmorite od svega?
Bavim se životom, vraćam se obitelji i svim stvarima za koje nisam imala vremena, opušta me čitati i raditi stvari koji su mi gušt, vježbati, farbati stan…
Sa suprugom Lukasom radili ste “Čuvara dvorca”, imate li u planu uskoro opet zajedno raditi?
Lukas je sad opet počeo pisati jedan scenarij i ne znam što će to biti, sad je u zamahu te piše i piše. Ako me ima u planu, onda dobro, ako ne, ništa. (smijeh)
Kreativna ste obitelj, kako funkcionira toliko kreativaca na okupu?
Kći Mara upisala je diplomaciju i išlo joj je super, ali je odlučila da će ipak ići na Likovnu akademiju, na odjel “Novi mediji i animacije” i upisala se i zbilja puno radi. Mi doma sudjelujemo u nekim njenim performansima i jedan smo dan polomili dva stolca jer smo pokušavali da neka instalacija visi sa stropa. Uglavnom, iskorištava nas kao modele i mi jako veselo sudjelujemo u tome. Jakov je dosta asistirao, on je na režiji, ali ono što je ispalo super jest to da je prije godinu dana došao i rekao kako se prijavio za dijalogista za novi projekt Nove TV, a taj dan i mene su pozvali na audiciju. Tako smo se nas dvoje našli na istom projektu. On piše dijaloge i super mu ide pa tu i tamo vidim neke rečenice u svojoj ulozi koje apsolutno imaju veze sa mnom, kao na primjer kad se obraćam nekim predmetima kao da su živa bića. Naradio se, ali zanatski je to ogromna stvar.
Uzima li danak ovako naporniji tempo?
Ja imam hiperaktivnost u sebi, to mi je kći osvijestila, ne osjećam toliko da mi je naporno. Kad sam bila mlađa, više sam se uzrujavala i trošila snagu na ono na što nije bilo potrebno i sad sam se s godinama malo opustila i s lakoćom radim neke stvari, ne osjećam neki zamor, dapače.
" Budi se istok i zapad ... !