Izreku blažen među ženama u slučaju grupe Gustafi valja preformulirati u blažena među muškarcima jer njihova je pjevačica Barbara Munjas posljednjih pet godina jedina djevojka u bendu u kojem vlada deset muškaraca.
– Slušam dečke, ali slušaju i oni mene. Ponekad se pokraj njih uopće ne osjećam kao žena, s vremenom postajem sve više nalik njima – priznaje 23-godišnjakinja opisujući Gustafe i njihova vođu Edija Maružina kao spasitelje jer su joj pomogli pronaći glazbeni smjer koji je usrećuje. Prije nego što se pridružila Maružinovoj glazbenoj čergi, Barbara je nastupila na Dori s pjesmom “Ti si tu” koja je svojim pop zvukom sasvim odstupala od glazbe i pjesama kakve pjeva danas.
– Da sam u Gustafe došla kad su me počeli nagovarati, sad bih imala gotovo sedam godina staža u bendu. U tom razdoblju nisam znala što bih i sada mi je drago što sam prihvatila ponudu Gustafa jer ne daj, Bože, da je ispalo drukčije. Danas se uopće ne mogu zamisliti u okvirima u kojima sam se predstavila na Dori – kaže ova rođena Riječanka odrasla u Iki.
U procesu traženja same sebe, prije pjevanja, koketirala je i s manekenstvom koje, kako kaže, nije zaslužno za njezin osebujni stil odijevanja koji je naslijedila iz obitelji.
– Tete su se uvijek zanimljivo oblačile i tu su strast prenijele i meni. Ne šijem si odjeću, ali uvijek imam neke ideje koje mi realizira prijateljica spretna za šivaćom mašinom. Voljela bih jednom i šivati, ali sada jednostavno nemam vremena i za to – govori Barbara nastavljajući objašnjavati kako se našla u manekenstvu.
– Manekenstvom sam se bavila iz čiste zezancije, da me nešto okupira izvan škole jer sam uvijek tražila nekakvu aktivnost kojom ću se zabaviti kad ne učim. Bila sam dosta svojeglava i problematična – zagonetno se smješkajući veli Barbara uz priznanje da je zadavala dosta problema mami u tinejdžerskim danima i da je u usporedbi s tim vremenom danas pravi anđeo. – Oduvijek sam imala višak energije s kojim nitko nije mogao izaći na kraj pa sam trenirala rukomet, odbojku, tenis, gimnastiku jer je bilo teško pronaći način da me se smiri – priča pjevačica. Hiperaktivnosti se nije riješila sportskim aktivnostima, danas tu energiju oslobađa na pozornici gdje je ni ozljede ne mogu spriječiti da skakuće u ritmu glazbe.
– Znala sam uganuti nogu i prije nastupa bih dečkima rekla kako sigurno nema ništa od mog plesanja, ali čim čujem muziku, u meni kao da se pokrene neki motor za ples i ne mogu se zaustaviti – priznaje. Zadnjih mjeseci konstantno je s bendom jer kad ne nastupaju, zatvore se u studio gdje se “kuhaju” stvari za novi album.
– Radni naslov je “New folder”, bila je to Edijeva ideja i mislim da će to ime i ostati. Plan je bio da album izdamo na ljeto, ali to je nemoguća misija, tako da se publika mora strpjeti do jeseni. Još se ne usuđuje petljati u pisanje pjesama i taj posao prepušta drugim članovima benda, no ipak tu i tamo zabilježi neke svoje misli.
– Zapisujem stihove na račune, salvete, u mobitel, na komadić papira, ali još ih nikome ne pokazujem jer nisam spremna za to – nesigurno će. Ipak, usudi se dečkima prigovoriti kad joj se neka pjesma ne sviđa, što oni ponekad ne prihvate s odobravanjem.
– Uvijek im kažem kad mi nešto nije po volji i nekad me povrijedi kada ne prihvate neku moju ideju i onda demonstrativno ustanem i dignuta nosa izađem iz prostorije. Vratim se nakom pola sata jer nisam tip koji se može dugo ljutiti. Nisam zlopamtilo, glupo je trošiti vrijeme na negativne emocije. Dok skuplja hrabrost da objavi svoje pjesme, marljivo se primila učenja sviranja instrumenata.
– Kad sam se pripremala za Doru, uhvatila me želja da sviram bas, ali su mi svi tada sugerirali da je pametnije da se koncentriram na pjevanje. Poslušala sam ih. Za 19. rođendan na dar sam dobila gitaru i uz Edijevu pomoć sada se na njoj snalazim, ali još je ne znam svirati. Truba mi je također otkriće, kupila sam je prije dva mjeseca i svako druženje s njom me motivira da više vježbam – pohvalila se Barbara. Na njezino sviranje susjedi se ne bune jer ih ni nema u blizini kuće u Kanfanaru gdje živi otkako svira s Gustafima.
– Super je život na selu jer možeš u pidžami izaći na njivu i nitko te ne vidi. Kad sam se preselila ovamo k dečku, dočekalo me devet pasa, 14 mačaka, hrpa kokica, kanarinac, svinja i kalifornijske gliste od kojih dobivam humus za vrt u kojem ima svačega – oduševljeno priča. Muškarac koji može zadobiti njezino povjerenje mora imati određeno životno iskustvo, samostalnost i “ono nešto” što će je oboriti s nogu, a tim osobinama osvojio ju je njezin sadašnji partner.
– Nikada ne bih mogla biti s nekim koga ja moram usmjeravati i tko se još traži – odlučno kaže. Sloboda koju joj pruža selo draža joj je od gradske vreve u koju zaluta samo kad se zaželi prijateljica s kojima je išla u srednju, a sve ostalo što joj treba jesu priroda, dečki iz benda i ljubav.
