U “Radio TV Reviji” od 5. ožujka 1983. Goran Bregović priznao je da su ga izbacili iz Saveza komunista. “Ti su ljudi stvarno bili zlatni, tolerirali su moje nedolaske koliko su mogli, opominjali me, ali ja sam za to vrijeme bio na turnejama. Dakle, nije riječ o ideološkim razlozima. Uostalom, ja kao komunist više vrijedim ako pišem pjesme nego ako sjedim na sastancima”.
Rakin američki san
Konačno su dočekali i Ipu koji je pušten iz zatvora. Zapravo, dočekao ga je Raka Marić, ubacio u auto i dovezao u Sarajevo. Sve je bilo po starom, piše autor knjige “Šta bi dao da si na mom mjestu” Dušan Vesić, izuzev jednog detalja: Raka više nije bio vozač nego menadžer. To je bio Bregin prijedlog, a ima mišljenja da je tad počeo konačni raspad zajedništva u grupi. Raku su ostali doživljavali kao posrednika između sebe i Bregovića.
Bebek je, kao i u New Yorku, iako je osjećao da to nije u redu, glasao za Bregovićev prijedlog, a pridružio mu se i Vlado Pravdić. Zoka Redžić bio je protiv jer je smatrao da će Raka biti osobni Bregovićev menadžer i da više nitko neće imati uvida u financije benda osim njih dvojice. Na kraju je i on popustio Bregoviću. Tako je počeo Rakin američki san: od vozača do menadžera.
Ipe u početku nije htio ni čuti da o povratku u bend. Još je uvijek bio jako povrijeđen. Onda je stvar u svoje ruke preuzeo Vlado Pravdić koji je važio za neku vrstu “ministra unutarnje diplomacije” u Bijelom dugmetu. Poveo je Ipu u jednu od svojih, kako ju je Vesić nazvao, čuvenih šetnji kojima iscrpljuje protivnika kad ga želi u nešto uvjeriti. I – Bijelo dugme ponovno je bilo u svojoj najslavnijoj postavi: Bebek, Bregović, Pravdić, Ivandić i Redžić.
Sljedeći projekt snimali su početkom 1983. u Skoplju. Svakog jutra od deset pa sve do ponoći radili su u studiju RTV Skoplja, i to paralelno dva albuma: “Uspavanku za Radmilu M.” i “...A milicija trenira strogoću”. Na ovom drugom albumu pjevao je 11-godišnji Ratimir Boršić Rača stihove Duška Trifunovića koje je uglazbio Bregović. Ostalima u bendu činilo se da Brega više vremena troši na album na kojem pjeva Rača, nego onaj na kome pjeva Bebek. “Uspavanku” su na koncu otišli dovršiti u London, u studio Britannia Row koji je bio u vlasništvu Pink Floyda. Bebek se tada zbog “Kosovske” koja se našla na albumu stalno svađao s Bregovićem. Bojao se da bi Srbi zbog pjesme na albanskom mogli prestati voljeti Bijelo dugme. Bregović je bio neumoljiv: “Mislio sam da poslije toliko godina koliko živimo s Albancima ne bi bilo loše da naučimo barem nekoliko njihovih riječi”. Bila je to savršena politička provokacija jer je “Kosovska” nastala u razdoblju nakon izvanrednog stanja na Kosovu. Vesić konstatira da je ta pjesma bila Bregovićeva poruka Albancima: “Računamo na vas”. Ali i da je do kraja Jugoslavije to ostao jedinstven pokušaj da se albanska kultura integrira u jugoslavensku.
Album se prodavao brže nego prethodni. Kritika ga je kudila, ali Bregović je ponovno bio korak ispred njih. No odnosi između Bebeka i benda bili su u sve većoj krizi. Dugo je trajala faza koju Zoka opisuje ovako: “Bebek meni, ja Goranu; Goran meni, ja Bebeku”. Raka je kazao da je Bebek bio strasno zaljubljen u tadašnju ženu i da je teško podnosio razdvojenost.
Na turneji su zaradili rekordno puno novca i Bregović je krenuo na put oko svijeta, a Bebek u avanturu zvanu – solo album. Negdje na polovici snimanja u Beogradu Bregović se vratio iz svoje avanture i gotovo s aerodroma otišao u studio poslušati što radi Bebek. Što je točno čuo i što je rekao, ostalo je među njima dvojicom, konstatira Vesić. No dodaje kako su tenzije ponovno počele rasti. Bebek je u Ekspresu 10. veljače 1984. izjavio: “Krajnje je vrijeme da u 38. godini života učinim nešto za sebe na solističkom planu, kako ipak netko sutra ne bi rekao da sam bio član ansambla Gorana Bregovića”. Kada se znalo da za nekoliko dana s “ansamblom Gorana Bregovića” treba imati koncert na Olimpijskim igrama u Sarajevu, sve je to zazvučalo prilično neugodno. I naravno – to je bio posljednji nastup Željka Bebeka s Dugmetom sve do 2005.
Pjevač za manekena
Bebek je tada pokušao isposlovati od benda da dobije postotak od aranžmana pa je Bregović taj njegov zahtjev stavio na glasanje. Ipe nije želio glasati, a Zoka i Vlado bili su protiv. Bebek je nakon toga, 17. travnja, svratio u kafić Estrada koji je držao Raka Marić i dao konačnu ponudu: njegov ostanak u bendu koštao bi sto tisuća maraka. Raka je ponudu prenio Bregi, on je odbio. Raka se vratio Bebeku i rekao: “Možeš odmah ići”.
Vesić se prisjeća kako je taj dan u Sarajevu fotografirao Eltona Johna, ali se žurio k Bregoviću. Pitao ga je što se događa s Bebekom. “Ne znam, izgleda da je poludio”. Dodao je da mu se čini da će Bebek otići. A onda ga je iznenadio pitanjem o novom pjevaču: “Što misliš o Alenu Islamoviću?” Kad ga je Vesić pitao znači li to da mijenja pjevača za manekena, Bregović je hladno odgovorio: “Da”.
I dogovorili su se da će Vesić pokušati vrbovati Alena za Bijelo dugme. Tada nije bilo mobitela pa se trebalo sastati uživo. Alen Islamović pjevao je u Divljim jagodama, a on i šef grupe Sead Zele Lipovača visili bi u klubu “84” na Baščaršiji.
Alen je, naravno, bio tamo, i to baš sa Zelom, opisuje Vesić ovaj svoj “zadatak”. Dobro, mislio sam, noć je pred nama, Zele će prije ili kasnije morati u WC. Dat će mi barem toliko prostora da se dogovorim s Alenom za sutra. Ali ništa od toga: sjedili smo do tri ujutro i nije se pomaknuo, kao da je slutio nešto. Bože, mislio sam, kakvu kamenu bešiku ima taj čovjek!
Alena je sljedećih dana ipak pronašao Raka i odveo ga Goranu. Navečer su se prošetali po sarajevskim kafićima. O tome su sutradan svi sve znali i bilo je to zamišljeno kao posljednja opomena Bebeku i demonstracija Alenu da može imati puno više nego sada. No nije upalilo ni kod jednog ni kod drugog – Bebek je bio ozbiljno uvrijeđen, a Alen ozbiljno zabrinut. Stalno su mu govorili: “Nemoj se zezati. Na kraju će se Bregović i Bebek pomiriti, a ti ćeš ostati i bez Dugmeta i bez Jagoda”. Nekoliko dana zatim Alen je javio da “ipak ne bi ostavljao svoje”.
Zoka Redžić tada se sjetio da je za dječju emisiju “Nedjeljni zabavnik snimao pjevača koji mu se svidio. Bio je to Mladen Vojičić Tifa. Bregović je odmah vidio sve mogućnosti Tifina glasa, ali i svako odsustvo tehnike pjevanja. Vidio je i manjak zuba zbog kojega je nejasno govorio. Dakle, trebalo je puno raditi na njemu pa su prionuli na posao: ošišali su ga, ofarbali, učili kako da prilazi ljudima, poslali ga zubaru i logopedu...
Bregović je tada bio svjestan da mora napraviti vrhunski album pa je pozvao pojačanje: Lazu Ristovskog. Za Tifu nitko nije bio siguran da će ostati u bendu. Pričalo se da je nekoliko puta došao pijan na snimanje, pa da je potpuno zaboravio doći u studio. Milić Vukašinović prisjeća se da je Brega u afektu govorio Raki da “zove Bebeka”, ali i da je onda on sam uvjeravao Bregovića da ipak ostavi Tifu. Na kraju, Tifa je preživio – govorio je da ga je Bregović tjerao da jednu pjesmu pjeva i po devet sati, ali isplatilo se. Album, koji je ostao bez naziva, prodan je u 420.000 primjeraka!
Tifa zaključan u sobi
Što se tiče samog bezimenog albuma, on je otvoren himnom “Hej Slaveni” koju su izvele Ladarice. Bio je to Bregovićev odgovor Laibachu i jasna poruka Slovencima: budete li razbijali Jugoslaviju, ja ću je braniti. Tifa im je svima bio nevjerojatno otkriće – pjevao je poput Davida Coverdalea, bio je to vokal sasvim urbane emocije i dikcije.
Dugme je tada krenulo na turneju i taman kad su krenuli – Tifa je promukao. Kako se stanje nije popravljalo, Vlado ga je odveo liječniku gdje mu je rečeno da ima upalu krajnika. Svaki pjevač koji želi uspjeti najprije bi otišao na operaciju krajnika – svi osim Tife. On naprosto nije znao za to. Bregović je ipak odlučio – idemo na turneju pa što bude. To je bio uvod u katastrofu. Tifa se borio s glasom, ali i publikom koja je dolazila s transparentima podrške Bebeku. No kako se turneja bližila kraju, Tifa je bio sve bolji, ali to nije moglo zadovoljiti Bregovića. “Jebeš pjevača koji odlično otpjeva u Modriči, a pukne u Sarajevu”. Problemi su se nastavili u Moskvi. Jednog je dana bio nestao, pa je sljedeće dane, po izričitoj Bregovićevoj naredbi, proveo zaključan u hotelskoj sobi. Krajem rujna 1985. pjevač i ostatak benda bili su u dubokom nesporazumu. Vesić piše da je u dogovoru s Bregovićem išao posjetiti Tifu i da mu je Brega poručio – vidi pa, ako nije za bend, neka ide.
Zatekao sam Tifu, njegovu majku i brata u neobičnom raspoloženju, opisuje Vesić ovaj događaj. Tifa je plakao, a glavna je vijest bila da ga je Bregović prije četiri dana poslao na dosluženje vojnog roka u trajanju od sedamdeset pet dana i da se mora javiti u kasarnu u Gabelu. “Eto kako mi je sredio”, rekao je, a onda ispričao i da su ga “izradili za pare”.
“Na sastanku kod Gorana prošli tjedan pitao sam što je s mojim novcem. Goran mi je rekao da on meni ne duguje ništa, nego da ja njemu dugujem dva i pol milijuna. Na osnovu čega, pitao sam. ‘Na osnovu toga što si popio konjak u Skoplju i klauzule koja isključuje konzumaciju alkohola’, rekao je Goran”. Tifa mi je nastavio pričati: “Bio sam mrtav pijan i ne znam što sam potpisao. Nemam svoj primjerak ugovora”.
Vesić nastavlja da su navečer otišli na koncert Plavog orkestra, a onda do bara hotela Europa kad mu je Tifa iznenada rekao: “Od danas više nisam član Bijelog dugmeta. Odlazim zbog sebe: osjećam moralnu obvezu prema Mladenu Vojičiću da ga više nitko ne smatra životinjom”.
Tifa je u Sarajevu slovio za čudaka koji je stalno mijenjao raspoloženja. Govorilo se da je Bregović posijedio zbog njega, a da je Raka skoro sasvim oćelavio. Tako je Tifa zatvorio jedno poglavlje Bijelog dugmeta i mnogi žale što to razdoblje nije potrajalo. Tifa ih je pomladio na jedan prirodan način. Možda je Bregović pogriješio što je češće uzimao ulogu diktatora u situacijama kad je bilo potrebnije da preuzme ulogu učitelja. Ipak je Tifa bio najmlađi član Bijelog dugmeta od svih koji su svirali u ovoj grupi.
I tako je Mladen Vojičić otišao u Gabelu pa u legendu, a Bregović je ostao na velikim mukama: koga uzeti za pjevača nakon Bebeka i Tife? Nije htio ni čuti da je ovo kraj Bijelog dugmeta.
>>'Na uživanje droge pozivali su me Bebek i Bregović'
>>Bregović: Osjetio se eros kad su ušli Tito i Jovanka
za sve neupućene: bijelo dugme, album ćiribiribela, izdavač diskoton 1988, svi tekstovi bregović: "lijepa naša domovino, o junačka zemljo mila, tamo daleko daleko od mora, daleko od mora". najkasnije 88me, kroz ovu skladbu u "poigravanju" hrvatskom himnom je isčitljiva političkaa opredjeljenost bregovića.