Michael Lang, glavni organizator i idejni začetnik izvornog festivala Woodstock 1969., ovih se tjedana opet uvjerio kako je teško organizirati festival. Naime, od 16. do 18. kolovoza trebao se održati Woodstock 50, festival u čast originala, ali je nakon nekoliko mjeseci organizacijskih problema i plaćenih 32 milijuna dolara honorara prvoligaškim izvođačima, cijela priča otkazana.
I to pokazuje da se od originalnog Woodstocka promijenilo baš sve. Danas je i teže organizirati ovaj festival, ali i nema smisla, ponajviše zbog promjene u svijesti publike, glazbenika, korporacija i organizatora, mada niti 1969. nije bilo lako. Dapače, tada 27-godišnji Lang i onda je imao problema, skupa s kolegama iz tima koji su smislili “Woodstock Music and Art Fair”, ali su oni bili sasvim drukčije naravi od ovih danas. Ironično, upravo je originalni Woodstock s 500 tisuća okupljenih posjetilaca predstavljao predložak po kojem je poslije utemeljena strategija velikih festivala, danas dohodovnog biznisa u kojem se okreće ogroman novac.
Michael Lang i tada je bio zanesenjak, mladi poslovni čovjek koji se od tada kao producent i menadžer bavi organizacijom, promocijom u svijetu glazbe, filma i kazališta. No, kao što mu je nedavno rekao prijatelj u vezi organiziranja Woodstocka 50, u tri pokušaja s Woodstockom nije zaradio ni dolara, pa je bilo nerealno očekivati da će to napraviti 2019. u sasvim izmijenjenom svijetu glazbenog biznisa.
Woodstock je već “repriziran”, 1994. i 1999., ali slava originala bila je tolika da se sve svelo na neuspješne pokušaje koje nije ni trebalo raditi, pogotovo ne pod tim imenom. Jer, prije 50 godina Woodstock je bio “majka” svih rock-festivala. Na travnatoj ledini farmera Maxa Yasgura u selu Bethel na sjeveru države New York, od 15. do 17 kolovoza dogodio se festival koji će u povijesti ostati upisan s velikim W, ali i velikim “F”. Srećom, ostalo je dovoljno dokaza za kasnija “forenzička” istraživanja što se zaista tamo dogodilo tog kolovoza pred 50 godina, kada su mladi, nakratko, uzeli stvar u svoje ruke.
Ne zadugo, jer ako je Woodstock naizgled bio euforična proslava djece cvijeća i flower power supkulture, već tri mjeseca poslije festival u kalifornijskom Altamontu, s ubojstvom posjetioca na nastupu Rolling Stonesa i nasilnim divljanjem Hell’s Angelsa, zaštitarske službe, označio je njezin definitivni sumrak. Ubrzo su došle sedamdesete, sve se promijenilo iz temelja, a kolike su bile promjene najbolje se vidi upravo iz dokaza koji su ostali iza Woodstocka.
Tadašnji dokumentarni film nagrađen Oscarom i trostruki album odavno su faktografski dokazi onoga što se dogodilo na Woodstocku, ali je iz kasnije, a pogotovo današnje perspektive još zanimljivije ono što se tada nije moglo dešifrirati. Nije čudno da je Michael Lang 1989. bio i među organizatorima velikog koncerta u Berlinu u povodu pada Berlinskog zida, jer zameci mnogih kasnije realiziranih ideja, a pogotovo onih o rušenju zidova, posijani su upravo na Woodstocku 1969.
Ili, kako je kasnije rekao Carlos Santana; “Na Woodstocku sam vidio kolektivnu avanturu koja predstavlja nešto što je i danas još uvijek istinito. Kada je srušen Berlinski zid – Woodstock je bio ondje; kada je oslobođen Mandela – Woodstock je bio ondje; kada smo proslavili ulaz u 2000. godinu – Woodstock je bio ondje. Woodstock i dalje jest, svakoga dana.”
Samo 12 reflektora
Nove, naknadne dokaze o tome što se zaista dogodilo na i s Woodstockom ponudio je i sjajni petodijelni dokumentarac “Dnevnici Woodstocka” iz 1994., nedavno prikazan i na HTV-u. Osim izabranih nastupa (nekih, ne svih) glazbenika, glavni dio bile su nekorištene dokumentarne snimke i razgovori s Woodstocka, koncertne snimke kojih nema u originalnom filmu. U režiji legendarnog filmaša i redatelja dokumentarca D. A. Pennebakera. koji je u 95. godini preminuo 1. kolovoza, taman prije 50. obljetnice Woodstocka, ti materijali odlični su za razumijevanje najpoznatijeg rock-festivala u povijesti.
Uključujući i novije intervjue s organizatorima festivala, mozaik o Woodstocku otkriva da se oko pola milijuna ljudi okupilo na zelenim padinama i promoviralo vrijednosti kontrakulture mladih koja je obilježila šezdesete. Kad danas gledate snimke s Woodstocka, čini vam se da se radilo o nekom alternativnom rock-festivalu, što je zapravo i bio. U povijest je ušao kao “alternativa”, pa postao legenda, a zatim i srednja struja, predložak po kojem je narasla taktika velikih rock-festivala, okupljanja čiji značaj nije bio samo glazbeni.
Sve do Live Aida mogli su se iščitati utjecaji Woodstocka, kao kulturološke paradigme u kojoj je politička svijest uortačila s rock-glazbom. No, faktografski gledano, Woodstock je 1969. bio predziđe i prva pobjeda alter-rocka, supkulturni proboj nadolazeće scene u masovnu svijest široke javnosti.
Nitko nije niti očekivao više od nekoliko desetaka tisuća posjetilaca, pa je i pozornica Woodstocka na kojoj se sve događalo bila mala drvena konstrukcija, puno lošija nego kad danas kod nas netko dovede klape u provinciju pod tri reflektora. Ironično, nastupi na festivalu Woodstock bili su osvijetljeni s dvanaest (brojkom: 12) reflektora. Više im nije niti trebalo, jer su svi skupa, mada u mraku, bili rasvijetljeni duhom (doduše, naivnog i kratkotrajnog) zajedništva zbog čega je dijeljenje besplatne hrane i međusobno pomaganje djelovalo kao vrhunska socijalna svijest spram nezainteresiranog današnjeg gledanja kopanja po kontejnerima.
Ako nisu imali dovoljno svjetla, imali su sjajnu ekipu filmaša predvođenu redateljem Michaelom Wadleighom – mada je i tu bilo organizacijskih problema i dogovora u zadnji čas – koja je sugestivno zabilježila neponovljive događaje i svirke. Nedavno sam se u razgovoru s filmskim redateljem i glazbenikom Danilom Šerbedžijom, baš nakon gledanja novih dokumentaraca, složio s njegovom tvrdnjom da te stare snimke na širokom 35-milimetarskom filmu djeluju nevjerojatno bolje spram današnje digitalije.
I doista, kad gledate nastupe na Woodstocku, čini vam se da ljepše snimke niste vidjeli. Ali, nije na Woodstocku bila bitna količina rasvjete i veličina pozornice, bitan je bio ugođaj, sjajni nastupi nadolazeće generacije (tada alternativnih) rock-glazbenika, koji su od sredine šezdesetih preuzimali srednju struju svjetskog rocka i smjenjivali na vrhovima top-ljestvica Elvisa Presleya, Franka Sinatru i ostale.
Dakako, neki iz tadašnjeg rock-plemstva nisu došli. Beatlesi su bili najveći, starija generacija i najveće zvijezde, toliko veliki da nisu niti mogli doći (a i prestali su s koncertnim nastupima tri godine ranije), ali ne bi ni imalo smisla da su stigli. Nije stigao niti Bob Dylan, iako je samo nekoliko kilometara dalje u Woodstocku živio na imanju kamo se sklonio 1967. i s The Band snimao u “ljubičastoj kući” buduće “Basement Tapes”, upravo kako bi izbjegao sve ono što je festival Woodstock donio; šarenilo, veselje i dobru vibru.
Bez Beatlesa, Dylana...
Sve troje najvećih te su 1969. održali važne nastupe; Beatlesi svoj zadnji na krovu kuće u Londonu, Stonesi u Altamontu, a Dylan se s The Band ukazao na britanskom festivalu Isle of Wight tri godine nakon zadnjeg nastupa. Pa kako je onda rock-festival bez Beatlesa, Dylana i Stonesa mogao biti najveći? Zato što su nastupi, ali i čitave karijere Jimija Hendrixa, The Who, Santane, Janis Joplin, Joan Baez, Sly & The Family Stone, Joea Cockera i drugih, upravo na Woodstocku “izgurane” u novu srednju struju. Spoj izvrsne svirke i okolnosti koje su dovele do izravne komunikacije s publikom prouzročilo je, slučajno, neponovljiv ugođaj. Čak i u akustičnim nastupima, ili u šamanskom zajedničkom pjevanju publike “da kiša prestane”, svi kao da su pazili da ne “nagaze” prste drugima, bili mirni i, rekli bi, proširene svijesti. Ali ne samo od LSD-a.
Primjerice, Santana je nastupio na Woodstocku prije nego je objavio prvi album, a njegovu svirku i vizualije pamtite više nego neke kasnije. Sjajan Richie Havens otvorio je festival akustičnim nastupom nakon nagovaranja Michaela Langa, jer se tog petka oko četiri popodne moralo početi sa svirkama, budući da su stotine tisuća ljudi sjedile tamo već dva dana. Izuzetno mirno, ali nije ih trebalo dodatno provocirati čekanjem. Svi prilazi festivalu već su bili blokirani, putovi zakrčeni autima u nekoliko voznih trakova, a neki su 150 kilometara od New Yorka putovali desetak sati i nisu stigli.
Legendarni rock-kritičar Greil Marcus napisao je u Rolling Stoneu da su prizori kilometarskih kolona automobila parkiranih ili ostavljenih poput “kanti” na cestama i u poljima djelovali kao povlačenje Napoleonove vojske iz Rusije. Procjenjivalo se da je oko milijun i pol ljudi tog petka krenulo prema Woodstocku, dok su na radijskim postajama poručivali da niti ne dolaze, jer se nemoguće probiti kroz zatrpane ceste.
Nekoliko stotina tisuća već je prethodnih dana ulovilo najbolja mjesta pred pozornicom, a kad u “Dnevnicima Woodstocka” vidite kako organizatori s njima komuniciraju preko mikrofona, upravo je nevjerojatno da niti nedostatak zaštitne ograde pred pozornicom i valjanje ogromne mase ljudi na nepreglednoj livadi nije dovelo ni do jednog incidenta. Kao ni u okolici festivala, kampu i kasnijem blatu, te posvemašnjoj nemogućnosti kretanja po prilaznim cestama.
Sami organizatori nakon što su prodali nekoliko desetaka tisuća ulaznica, a u petak shvatili da im je došlo nekoliko stotina tisuća ljudi, proglasili su festival besplatnim i maknuli žičane ograde koje su stigli postaviti, većinu niti nisu stigli postaviti. Festival zamalo nije ni održan zbog protivljenja mještana koji nisu željeli invaziju u mirnom provincijskom kraju. Kada su lokalne novine napisale da je prodano 70 tisuća ulaznica, jedan od stanovnika u lokalnim novinama primijetio je, “bit će gore od najezde skakavaca”. No, kako se prisjeća Michael Lang u knjizi nedavno prevedenoj i kod nas, “Woodstock – kako napraviti najveći festival na svijetu” (Rockmark, 276 stranica, prijevod Stjepan Vrečko), “Nitko još nije prijetio tužbama (…) Kako bih ublažio strah stanovništva, dao sam izjavu. ‘Došlo je do nesporazuma o ukupnom broju posjetitelja na festivalu. Brojka od 150 tisuća odnosi se na sva tri dana festivala, na dnevnoj razini može ih biti 50 tisuća.’ Jasno da je ovo bila laž, ali bila je potrebna u tim prvim danima u Bethelu.”
Grad na pašnjaku
Ili, kako je navela Holly George-Warren koja je zajedno s njime zapisala ovaj najdetaljniji Langov autobiografski prikaz u knjizi, farma Maxa Yasgura u Bethelu sve je brže postajala drugi najveći grad u državi New York.
Ali je u taj “grad”, tj. na pašnjak, trebalo dovesti pitku vodu i struju, sagraditi pozornicu, čitavu logistiku, s budžetom koji se ubrzano trošio. U knjizi “Woodstock” navode se riječi suorganizatora koncerta Johna Robertsa; “Bili smo na rubu ponora. ostali smo bez 750 tisuća dolara koje smo potrošili do 1. srpnja, morao bih vratiti 600 tisuća dolara od ulaznica, pa kad se ta dva iznosa zbroje, sve drugo je izgledalo kao vjetar u leđa. Tada smo prestali voditi računa kolika će nam biti zarada, jer inače festivala ne bi ni bilo (…) Svakog smo tjedna zarađivali desetke tisuća dolara od prodaje ulaznica, tako da smo imali dovoljno da se pokrijemo, i tako sve do posljednjeg tjedna kad smo se preselili u White Lake – imali smo velike troškove, ali nismo imali prihoda. Neke troškove nismo mogli predvidjeti. Prvotni proračun bio je potrošen.”
Kao što se vidi u “Dnevnicima Woodstocka”, velika (ljetna) kiša prekinula je festival jer pozornica nije bila natkrivena, isključena je struja da ne dođe do havarije, ljude su pozivali da siđu s tornjeva za reflektore i pravo je čudo da nitko nije poginuo od tako amaterske organizacije. Duh zajedništva koje će uskoro nestati i pretvoriti se u veliki rock-biznis, primijetio se i po tome što su organizatori išli u New York po peciva, te “izbacili” nekoliko desetaka besplatnih tisuća porcija za gladne posjetitelje, jer trgovina nije bilo u blizini. Mještani Woodstocka nisu mogli vjerovati što se događa, ali ni ogromna gužva i paraliza prometa po seoskim cestama – koji je ubrzo prekinut, a parkirani automobili zakrčili svaki prilaz i odlazak – nije dovela do većih nezgoda.
Čak se i u obližnjem jezeru nitko nije utopio, iako su marihuana i LSD bili skoro pa legalizirani na Woodstocku. Kako se lijepo vidjelo u dokumentarcima “Dnevnici Woodstocka”, kada su organizatori shvatili kako im se financijska konstrukcija potpuno urušila zbog podignutih kredita, uloženog novca i činjenice da su proglasili festival besplatnim (pa neće zaraditi na ulaznicama), iz današnje perspektive upravo je nevjerojatno da su potegnuli helikopterom do New Yorka po novi kredit i frišku gotovinu, kako bi isplatili glazbenike koji će svirati, jer casha više nije bilo u kancelarijama smještenim u obližnjem selu.
Zadnje prolom ideja 60-ih
Samo nekoliko godina kasnije sve se promijenilo i Woodstock ostaje zadnji prolom ideja idealističkih šezdesetih. Već uskoro sedamdesete su donijele procvat rock-biznisa, a velike turneje i koncerti postali su itekako dohodovni – dapače, postali su predložak ogromnog današnjeg biznisa s pop i rock-koncertima po svijetu i ulaznicama od nekoliko stotina eura i dolara – zbog čega Woodstock ostavlja dojam iznenađenja koje je iznenadilo i same organizatore.
Sve ono što je slijetanje Apolla na Mjesec te godine bilo za planet Zemlju, Woodstock je bio za planet glazbe i budući razvoj popkulturne industrije; slijetanje na zelenu površinu svjetske pop-kulture koja će se uskoro pretvoriti u “tamnu stranu Mjeseca”, barem po svojim profitnim marginama i gubitku ideala koji su, zapravo slučajno, izgurali Woodstock na mjesto “majke” svih rock festivala.
Poziciju Woodstocka možda je najbolje opisao John Lennon: “Nema puno osoba koje će primijetiti sve dobro koje je proizašlo iz posljednjih deset godina – Woodstock je najveće okupljanje ljudi oko bilo kakve druge ideje, a da nije rat. Nitko nikada nije imao tako veliku vojsku a da nije nekoga ubio ili da je prošlo bez krvničkih prizora kao kod Rimljana ili koga već. Čak je i na koncertima Beatlesa bilo više nasilja nego na Woodstocku.”
"Mještani Woodstocka nisu mogli vjerovati što se događa, ali ni ogromna gužva i paraliza prometa po seoskim cestama – koji je ubrzo prekinut, a parkirani automobili zakrčili svaki prilaz i odlazak – nije dovela do većih nezgoda." Nije bilo mještana Woodstocka, jer oni nisu živjeli u blizini mjesta održavanja festivala. Naime, festival u mjestu Woodstock gdje žive mještani, kako je bilo otisnuto na ulaznicama, nije se nikad održao. Prvi festival koji je uzor Woodstocku bio 1967. u Montereyu. Woodstock je nadmašio Monterey i ostao nezaboravan. Ali Monterey je bio prvi od velikih festivala.