Koliko god bili svjesni da je život prolazan, te kako ćemo svi prije ili kasnije završiti svoj put na ovom svijetu, još uvijek nas šokira kad ode netko s kim smo bili bliski ili koga smo dobro poznavali. Ante Perković bio je jedan od onih ljudi koji je svima nesebično pomagao, a da nije puno tražio zauzvrat. Poznavajući ga, mogu se kladiti i da se nije obazirao na prve simptome bolesti, pravdajući to umorom, poslom, višom silom... Prije samo dva tjedna otkrio je da je taj umor ipak ozbiljniji nego što je mislio. Brojni prijatelji tada su se organizirali i pokušali dobiti bitku s vremenom, no jednostavno je bilo prekasno, i Anti nisu mogli više pomoći ni najbolji liječnici na svijetu.
Upoznali smo se sad već davne 1994. na Fakultetu političkih znanosti, gdje smo obojica studirali novinarstvo. On je već bio na trećoj godini, a ja tek brucoš. Bili smo u čuvenoj generaciji fakulteta koja je nakon puno godina obnovila studentski list. Nazvali smo ga Puls. Nije bilo dileme kako će Ante biti glavni urednik, jer je jednostavno bio najbolji za tu poziciju. Puls je bio projekt koji je iznjedrio danas puno poznatih novinara, ali i sveučilišnih profesora, pa i političara - Tomislav Klauški, Marijana Grbeša, Ivana Dragičević, Ilija Jandrić, Jasmin Klarić, Goran Šikić, Andrija Rudić, Domagoj Bebić, Nora Krstulović ... Pamtim još kako smo se dobro zezali kad smo na tzv. Hell Weekendima završavali broj, pa provodili cijeli vikend na fakultetu, spavali na klupama, zezali se, ali i stvarali jedan jako dobar magazin. Jer Puls je pisao o temama koje su zanimale studente, ali i otkrivao nove bendove. Pa mi smo prvi koji smo objavili intervjue s Jinxima i Pipsima. I tu je Ante igrao veliku ulogu, jer je jednostavno imao nos za takve stvari. To se i vidjelo u godinama koje su slijedile, jer je Ante postao jedan od naših najboljih rock kritičara.
Kako to obično biva, nakon fakulteta nismo se često čuli, no redovito smo se viđali po koncertima širom Hrvatske. U međuvremenu je Ante i sam postao glazbenik, pa smo došli do toga da sam ga jednom i intervjuirao, predstavljajući njegov prvi album. Tada smo to jedva odradili, jer nam je to bila zaista smiješna situacija. Nakon što sam iz svog Šibenika došao u Zagreb, s Antom sam se i češće viđao. Posljednji put vidjeli smo se krajem prošle godine, kada smo uz viski razgovarali o glazbi, ali i po ko zna koji put dogovarali da bi se konačno, nakon više od 20 godina, mogla okupiti generacija Pulsa.
- Svakako se čujemo i vidimo uskoro, pa ćemo razraditi plan okupljanja - rekao mi je tada Ante. Nažalost, od tog okupljanja sigurno neće biti ništa, jer bez Ante to nije to. Svi mi koji smo ga dobro poznavali danas smo šokirani, a to se vidi i po brojnim objavama na društvenim mrežama. No, najteže je definitivno njegovoj Sunčici i njegovom Jugu!
Adio prijatelju!
Neka počiva u miru ✨