Zerrin Tekindor kaže da nije osoba koja se opterećuje prošlošću. Ne voli gledati stare fotografije i gomilati stvari. Kaže da bi čak voljela da njezine fotografije polako iščeznu jer ne želi ostavljati tragove.
Lik Lejle u seriji “Bit ćeš moja” slaže se s onom da u životu ne postoje slučajnosti, da za sve postoji neki razlog. Što vi mislite o slučajnosti?
Nikad nisam bila osoba koja je imala jasno zacrtanu strategiju i korake koji vode do nje. Nikad ne planiram i nikad ne pretpostavljam kako bi nešto trebalo završiti. No apsolutno postoji nešto što se zove slučajnost, zgoda i prilika. Vjerujem da su to neke situacije koje na zanimljiv način oblikuju naš život.
Lejla vjeruje da se i slučajnosti pojavljuju s razlogom...
Postoje neke druge misli i želje koje treba odašiljati svemiru. Ja nisam osoba koja svoje misli upućuje svemiru. Vjerujem u rad i iskrenost i to je sve.
Kako je počela vaša karijera? Slučajno?
Kad sam došla iz Ankare u Istanbul, Ekrem Čataj, vlasnik produkcijske kuće Aj Japim, ponudio mi je ulogu u seriji “Mars Kapidan Baktirir” (Mars vreba s vrata) za koju je scenarij napisala Edže Jorenč. To je bila sjajna serija, no prestala snimati nakon tri nastavka jer je imala lošu gledanost. Mnogo se kolumnista pitalo zašto je tako dobra serija ukinuta, a jedna od njih bila je i Duygu Asena. Kad sam vidjela tu kolumnu, oči su mi se napunile suzama. To je bila serija u koju sam uložila najviše truda.
Što vas je ponukalo da opet zaigrate u seriji?
Prvo sam si rekla da više neću glumiti u serijama. Ionako sam igrala u puno kazališnih predstava, slikala, imala izložbe. Nisam se više htjela zamarati serijama. Ali jednog su mi dana Ekrem i Edže ponudili ulogu u “Strastima Orijenta”. Na setu sam upoznala i redateljicu serije “Bit ćeš moja” Hilal Saral. Jako je odvažna, predana poslu i veoma marljiva. Edže je, pak, sjajna scenaristica... Napravili smo odličan posao s tom serijom. Arapi me i dalje kad dođem u London na ulici oslovljavaju s Lemiz.
Nakon Matmazel u “Strastima Orijenta” nudile su vam se uloge finih, uglađenih žena. Je li i Lejla takva?
I Lejla je prava gospođa, ali nije kao Matmazel. Ona više živi po pravilima i samozatajna je. Čak sam se i znala zapitati šali li se ikad, ali zapravo je dobro osmišljen lik, inače bih je odmah identificirala sa sobom jer sam sklona zbijati šale. To je neka moja osobina kojom sam osobito zadovoljna, međutim najvažnije je u glumi da uloge ne podređujemo sebi, nego da se poistovjećujemo s njima. Bila bih u zabludi kad bih svaku ulogu podređivala sebi samo zato što volim prirodnost. Naravno, više zavoliš lik kad se s nekim njegovim osobinama možeš identificirati. Kod Lejle me, primjerice, impresionira što ne živi u prošlosti. I ja sam takva. Zahvalna sam svima i svemu, ali život ide dalje. On je putovanje i ja sam dio tog putovanja. Ne znam kad će završiti, ali zaista vjerujem da život znači biti u prolazu i putovati. Nikad nisam htjela razmišljati da mi je negdje dobro i da ondje trebam ostati. Imam samo jedan život i želim biti dio tog putovanja. Mrzim gledati stare fotografije, ne volim ni videosnimke. Ne gledam snimke čak ni Hire, svoga sina redatelja. Katkad ga sanjam i to mi daje neopisivu snagu, ali to je drugo. Ništa me ne može tako ganuti, učiniti sretnom i poletnom kao kad sanjam sina dok je bio dijete. Ali, osim toga, nemam nikakvu potrebu prepustiti se prošlosti. Tu karakteristiku dijelim s Lejlom.
Muči li Lejlu prošlost?
Lejla je doživjela veliku traumu, nakon koje je vodila bogat, živopisan i užurban život. No ostvalja ga iza sebe i odluči stvoriti puno skromniji život. Rasteretila se svega i odselila u jednu vrlo skromnu četvrt. Vodi život koji je jednostavan, neopterećen sitnicama. Divim joj se, najdraže mi je kad se mogu riješiti nekih stvari. Bacam sve nepotrebno iz kuće i ono što ne želim gledati, tako da živim u domu u kojem nema nagomilanih stvari. I Lejla je takva. Izbriše ono što joj ne treba i počne život ispočetka. Volim tu njezinu osobinu. Ima jednu bilježnicu u kojoj čuva neke stvari, meni je čak i to suvišno. Sve što mi treba pohranjeno je u mojoj glavi. Ako izgubim pamet, nestat će i to. Tu se ništa ne može učiniti. Ne volim ostavljati stvari. Čak bih voljela i da moje fotografije jednog dana polako iščeznu. U životu želim biti kao lišće. Ono se najprije zazeleni, zatim potamni, pojave mu se žile, izobliči se, potom iznenada padne na tlo i stopi se sa zemljom. I ja želim živjeti život koji je cirkularan i prirodan.
Ljudima je inače važno da ostave trag u životu...
Ja ne želim. Komu, čemu da ostavljam svoje tragove? Bude li moj sin imao djecu, neću se zamarati time hoće li me upoznati, dovoljno je da me poznaju po pričama. Ne valja kad su ljudi opterećeni poviješću i prošlošću. Ne želim opterećivati sina obiteljskim nasljeđem, tjerati ga da to cijeni. Ne želim mu natovariti taj teret na leđa, kao onu vreću što je nosi Djed Mraz. Divno je kad možeš voditi svoj život, na ispravan i koristan način.
Kako je raditi s Burakom Ozcivitom?
Ispočetka sam bila malo rezervirana, ne mogu odmah biti bliska sa svima, ali Burak je tako drag i uglađen momak da smo se ubrzo jako zbližili. Njegova radna disciplina je izvanredna, divim mu se. On je momak koji svoj posao radi s ljubavlju i predanošću, nikoga ne zadržava, dolazi na snimanje spreman, brz je, pristupačan i zgodan. Djevojke ga s razlogom vole.
Ove vas godine nećemo gledati na kazališnim daskama?
Zapravo sam htjela napraviti stanku, ali toliko volim kazališne daske da bih bez razmišljanja pristala glumiti u nekoj dobroj predstavi. Na pozornici se osjećam kao da zaista živim. Sretna sam što imam takav posao, osjećam se jako privilegirano. To je neka vrijednost koju do kraja prisvajam. Samouvažavanje je pozitivno, ali čovjekov je posao da sebe najprije vidi kao ispravno, pošteno i iskreno biće. Svi bi se političari i biznismeni najprije to trebali upitati. I danas mi je u sjećanju ono što mi je majka u djetinjstvu govorila. Bila sam jako zločesto dijete pa bi mi kazala: Bravo, Zerin. Jesi li zadovoljna time što radiš? To je moj životni moto. Kad ti se sviđa što radiš, onda tvoj život ima smisla. Kad mi se sviđa, onda sam u pokretu. Kad mi se ne sviđa, onda me to deprimira.
Godine prolaze, a vi ste sve ljepši.U čemu je tajna?
Nakon što sam počela snimati seriju “Bit ćeš moja”, na društvenim su se mrežama pojavili komentari da mi se lice promijenilo i da sam sigurno napravila neke korekcije. Međutim, nisam pobornica estetskih zahvata na licu. Imam pedeset i jednu godinu i slažem se da treba stariti na prirodni način. Stvarno me ljute takvi komentari. Apsolutno ne radim ništa osim što održavam lice čistim i skidam šminku prije spavanja. To su jedini tretmani u koje vjerujem. Operite lice omiljenim sapunom. Primjerice, mene veseli ružin miris pa perem lice sapunom koji miriše po ruži. Možda će zvučati čudno, ali mislim da se čovjekovo unutarnje stanje odražava na njegovo lice. Mislim da dobronamjernost proljepšava ljude. Žene vjerojatno smatraju da s pedeset i jednom godinom nije moguće imati toliko samopouzdanja... A što da radim, to je starenje. Možda bi me rastuživali komentari da izgledam jako staro, ali to me ne bi potaknulo da se podvrgnem estetskoj operaciji. Volim svoj oblik lica, jedino što bi mi smetalo jest da se izobliči.
U djetinjstvu vam nisu baš tekli med i mlijeko, niste odrasli u izobilju kao kakva princeza...
Otac mi je umro kad mi je bilo sedam godina, živjela sam s majkom i starijom sestrom Ferin. Moja je majka jako vjerovala u obrazovanje i rad i tako je odgojila mene i moju sestru. Ferin je postala veoma uspješna nutricionistica, ja sam počela raditi čim sam diplomirala. U trideset godina nisam pauzirala nijednu sezonu. Što još da kažem?
Na premijeri predstave “Pogled s mosta” vašeg smo sina Hira mogli vidjeti na jednoj fotografiji na Instagramu, na kojoj su i njegov otac, vaš bivši suprug Cetin Tekindor te vaš sadašnji partner Haluk Bilginer. Ta je fotografija prikupila puno simpatija. Što vam ona znači?
Ja sam snimila tu fotografiju. Na njoj su tri sjajna čovjeka koja su prisutna u mom životu i koje neizmjerno cijenim i volim. Cetin je najpristojnija, najuglađenija i najdraža osoba koju sam upoznala i jako sam sretna što je otac mog djeteta. S druge je strane Haluk, moj sadašnji partner, kojeg volim i kojemu se divim. Netko je komentirao tu fotografiju napisavši:
Svaka čast, kakvo blagostanje. To je baš čudno, kakvo blagostanje?
Štoviše, Cetin i Haluk jako se vole i cijene i obojica su sjajni glumci. Kod nas se razvodi doživljavaju jako negativno... To je baš tragično. Prije šesnaest, sedamnaest godina razvela sam se od Cetina. Brak nam nije uspio, ali imamo sina oko koga smo se oboje jako trudili i to se nikada nije promijenilo. Cetin je jako pozitivno reagirao doznavši da smo Haluk i ja u vezi. U to je vrijeme moj sin pripremao predstavu u Halukovu kazalištu. Bilo je baš lijepo od Haluka da mu je i drugi put pružio tu priliku. Naravno da je i Cetin bio na premijeri. Jako bi me rastužilo da nije došao. Zašto se to ne doživljava kao normalno?! Prošlo je mnogo godina, no mnogi i dalje misle da sam udana jer sam ostavila prezime Tekindor. Samo sam htjela nositi jednako prezime kao i moj sin. Jednom sam se našalila rekavši da ću promijeniti prezime i ostaviti djevojačko, a sin mi je zaprijetio da će me tužiti ako to učinim.
Ovo je vaše sretno životno razdoblje, zar ne?
Zaista jest, osjećam se jako povlašteno. Hvala bogu, navršila sam pedeset i jednu godinu, imam krasnog sina, iza mene je miran razvod i dijelim život s čovjekom kojega jako cijenim, divim mu se, s njim se smijem i sretna sam što provodimo vrijeme zajedno. Igrala sam odlične uloge, likove Kleopatre i Marthe u “Tko se boji Virginije Woolf?”. I osobito mi je drago što je potonju predstavu režirao moj sin. Za tu sam ulogu priželjkivala nagradu i dobila sam je.
Osmislili ste uređenje scene za predstavu “Pogled s mosta”, koju je režirao vaš sin. Kako ste dobili taj angažman?
Hira je želio da mu ja osmislim scenu u predstavi. Pomislila sam da je lud, nisam to nikada radila, a k tomu riječ je o predstavi u kojoj se izmjenjuje mnogo scena. Htio je da mu dizajniram zid s vratima i dvije klupe. Izradila sam jedan zid na kojem se vide prizori, siluete i tragovi ljudi koji su ondje živjeli. Kad se useliš u neku kuću, na zidovima su tragovi nekih prijašnjih života o kojima ništa ne znamo. Samo ih oličimo i počnemo novi život. Seckin Selvi, književna kritičarka, profesorica, prevoditeljica i velika poznavateljica kazališta, u svom je članku primijetila ideju koju sam zamislila i to me jako razveselilo.
Što je Hira rekao na to?
Mama, ti si totalno luda.
U pozitivnom smislu?
Da. Zaista sam se htjela dokazati sinu, uostalom, cijeli sam se život trudila ponajprije njemu dokazati. Mogu slobodno reći da su svi moji uspjesi bili za njega. Uspjeh mi je važan ne toliko zbog mene koliko zbog toga da me sin pohvali.
A gdje je Nihan...