Jesam li samo ja primijetila sličnost između Norme Desmond i Linde Evangeliste (57) na naslovnici britanskog Voguea za rujan? Dakle, Norma Desmond je glavi lik Wilderovog remek djela "Bulevar sumraka" (1950). Ona je zaboravljena velika zvijezda nijemog filma koja živi u grandioznoj vili, mračnoj grobnici, poluluda od žudnje za mladošću, statusom dive, svojom prošlošću. U zadnjoj sekvenci, jednoj od najčuvenijih u povijesti filma, Norma umišlja da je ponovno na filmskom setu okružena snimateljima, a ne fotoreporterima i policijom. Okrenuta u kameru izgovara čuveni monolog: "Obećajem vam da vas nikada više neću napustiti... Vidite, ovo je moj život! I uvijek će to biti! Samo to!... Mr. DeMille, spremna sam za svoj krupni plan."
I Linda Evangelista, supermodel s početka devedesetih, bogata, ali nesretna gotovo koliko i Norma, nakon godina i godina izbivanja vratila se pred kamere i stranice Voguea: "... Spremna sam za svoj krupni plan..."
Lindina priča, srećom, ne završava u rastrojstvu kao Normina, već naoko sretno i optimistično. Danas, kad si umišljamo da smo suosjećajniji, Linda je zaista i dobila priliku da ponovno stane pred jednog od najboljih modnih fotografa svijeta, s kojim je tako puno radila u mladosti, da nam još jednom pokaže da je neponovljivo lijepa i karizmatična. Glavni urednik britanskog Voguea Edward Enninful omogućio je Lindi da je fotograf Steven Meisel opet snima za editorial i naslovnicu.
No, Linda se prije samog snimanja podvrgnula najrazličitijim kozmetičkim varkama i trikovima, a nakon snimanja fotošop je radio bez odmora - photoshop till you drop, da parafraziramo američki idiom o opsesivnom šopingu i upotrijebimo ga za peglanje lica.
Ima jedna scena u "Bulevaru sumraka", filmu o okrutnosti Hollywooda i životu u laži, kad Norma samu sebe uvjeri da će doista opet dobiti glavnu ulogu i odlučuje proći najrazličitije kozmetičke tretmane da pomladi svoje lice. Taj prizor sniman je poput parodije horora. Normina opsesija mladošću i svojim licem, svi ti popravci kojima se prepušta, podsjećaju na scene stvaranja Frankensteina. U jednom kadru vidimo je ispred ogledala s flasterima koji rastežu kožu da izglade bore, nekim elastičnim zavojem ispod podbratka, turbanima koji su nategnuli kožu čela...
Slične samoljepive trake kojom su rastezali lice ostarjele Norme Desmond upotrebljene su i za trik snimke Lindinog editoriala. Zbog toga niti na jednoj fotografiji iz Voguea ne vidimo rub Lindine kose ili podbradak. Ona je sva umotana i skrivena, uz šalove na glavi ima i šešire i zaista izgleda kao modna mumija ili Vogueov hommage Normi Desmond. Zar to sve skupa nije čudno kad je ionako morbidno fotošopirana, zašto toliko prikrivanja na setu?
- Zvijezde su bezvremene, zar ne? - rekla je Norma Joeu, mladom holivudskom piscu koji se želi probiti kao scenarist, nakon što joj je pri upoznavanju nesmotreno rekao da je odnekud poznaje.
- Ah, da, vi ste bili velika zvijezda u vrijeme nijemog filma - zaletio se Joe.
- Ja sam još uvijek velika, samo su filmovi postali mali - odgovorila je glumica koja je bila na vrhuncu slave prije dvadesetak godina.
Pretpostavljam da je i Linda ponavljala u sebi da su zvijezde besmrtne kad se prije šest godina podvrgnula kriolipolizi, zaleđivanju masnih stanica, tretmanu poznatom pod komercijalnim imenom CoolSculpting, što nude i neke naše estetske poliklinike. Takvih zahvata u svijetu je izvedeno na milijune, no baš kod Linde sve je krenulo naopako.
Željela je ponovno vilicu i bradu kao isklesane, lice koje nije omekšano slojem sala kao u srednjoj dobi, tijelo bez podatnih jastučića. No, umjesto pomlađenog, zategnutog tijela i lica, završila je sa stvrdnutim kvrgama i još više masnih stanica nego što je imala prije zahvata. Pet godina živjela je skrivena od ljudi i kamera. Uspjela se konačno nagoditi s kompanijom u čijem je vlasništvu brend CoolSculpting (spominje se nagodba od 50 milijuna dolara za odštetu zbog propuštenih poslovnih prilika) i Linda je s pričom o svojim patnjama i gubitku samopouzdanja i volje za život izašla u javnost.
Enninful joj je odlučio pomoći da prihvati ono što se ne da promijeniti - naravno da je Linda isprobala sve, od stravičnog izgladnjivanja do korektivnih liposukcija svih tretiranih dijelova tijela. No, kvrge su ostale. A s naslovnice Voguea fotošopirana Linda sa skrivenim flasterima koji joj natežu kožu poručuje: "Pokušavam samu sebe voljeti ovakvu kakva sam".
Sasvim je razumljiva Lindina želja da produži svoju mladost i karijeru. Bila je vjerojatno prvi supermodel, prva manekenka koja je sama postala vijest u trač rubrikama, potom i svjetska zvijezda, a ne više jedna od bezimenih "vješalica za odjeću".
Pogotovo zato što neke od "njezinih cura", prijateljica s naslovnica i revija, rade još uvijek i izgledaju senzacionalno. Recimo, supermodel Naomi Campbell već je u pedesetima i još je uvijek kao isklesana od kamena. No, Naomi je čudo prirode, ona je poput kiborga, njezino tijelo ne stari, na njezine mišićave noge salo ili celulit naprosto se ne lijepe. To je genetika koju je nemoguće iskopirati CoolSculptingom. Doduše, rade i Claudia Schiffer (52) i Cindy Crawford (56), uz njihova imena i dalje se dodaje pridjev super, no to su zaista iznimke i s njima se ne mogu i ne trebaju uspoređivati druge žene tih godina, to se ne da iskopirati, kao što ne može svaki redovni posjetilac teretane izgledati kao Brad Pitt.
Linda i inače nije imala sretan život. Njezinom prvom mužu, predsjedniku francuske podružnice modne agencije Elite Model Management, upravo se sudi za silovanje čak 11 modela s čijim je karijerama upravljao, a bio je impliciran i u suđenjima Jeffreyju Epsteinu, šefu prostitucijskog lanca koji je umro pod sumnjivim okolnostima u zatvoru. Njezina veza s glumcem Kyleom MacLachlanom, koju su mediji histerično pratili, nije sretno završila.
Danas Linda živi sa 16-godišnjim sinom Augustinom, a ime njegova oca u početku je skrivala. Slikala se trudna za naslovnicu Voguea 2006. u 42. godini i jako se veselila "samo svojoj" bebi. Kad je dječak imao pet godina, ipak je tužila francuskog modnog poduzetnika i milijardera Francoisa-Henrija Pinaulta, inače muža Salme Hayek, s kojim je hodala nekoliko mjeseci prije rođenja djeteta. Tražila je alimentaciju od 46.000 dolara mjesečno. I o toj tužbi se jako puno pisalo u američkom tisku jer je to trebala biti najveća dodijeljena alimentacija za dijete koje nije nikad živjelo s ocem. Nagodili su se izvan suda za neotkrivenu sumu.
No, vratimo se na "mladost u srednjoj dobi". Norma u "Bulevaru sumraka" govori puno mlađem, zgodnom Joeu, čiju ljubav pokušava kupiti skupim poklonima, da su joj živci istrošeni poput struna i moli ga da bude "barem malo strpljiv i dobar" prema njoj. Enninful je odlučio biti veoma strpljiv i dobar prema Lindi, kao da nije čuo rečenicu kojom Joe uzvraća Normi, ponešto iznerviran, istovremeno pun sućuti, ali i zgađen svojom pozicijom žigola i predatorskom, ovisničkom ljubavlju starije žene.
- Norma, ti si žena od pedeset godina. Nema ništa tragično u tome što netko ima pedeset godina. Osim kad pokušava izgledati kao da ima 25 - kaže Joe Normi jer je želi prizvati pameti, moleći je da shvati da to što radi nema smisla, da pokušaji da replicira ljepotu i interes publike, nakon što je sve to postalo prošlost, vode u ludilo, tragediju. Koja se na koncu neminovno i događa. Ili, kao što je neumoljivo objasnio Tomislav Zuppa, utkavši tu misao u popularni šlager: Finili su, Mare, bali. Tu smo poruku kolektivno odlučili zaboraviti.
Nemojte me pogrešno razumjeti, ja nemam ništa protiv uljepšavanja, sitnih, bezopasnih zahvata koji ženu mogu neprimjetno pomladiti, tako da svi u njezinoj okolini misle da se krasno odmorila na ljetovanju, da izgleda svježije i mlađe jer se posvetila sebi i konačno stekla samopouzdanje. Ili kako to već opisuju u ženskim časopisima.
No, kao što je zapisano na Apolonovu hramu u Delfima, ni u čemu ne treba pretjerivati. Madonnu, s čudnim izbočinama po licu, koja samo fotošopirana izgleda mlađe, a uživo naprosto kao čudakinja deformiranog lica, uskoro ćemo morati zvati "formerly known" - umjetnica nekad poznata kao Madonna. Romantičar Keats rekao je da je ljepota užitak koji ne prestaje. No, ta nafilana lica nisu lijepa uživo, ona su ionako oblikovana da funkcioniraju u selfijima, na Instagramu. Ta je ljepota privid, ona je lažna, a laž ubija. Pogotovo kad lažemo sebi.
Najbolji dokaz nudi nam briljantna, tragična, i kod nas nedavno objavljena knjiga Nelle Larsen "Pretvaranje" (u izdanju male, nove nakladničke kuće Petrine knjige). Tu je sad i izuzetan Netflixov film "Passing", napravljen po tom romanu iz 1929. Režirala ga je i napisala scenarij ljepotica, glumica Rebecca Hall koju smo svi zapamtili u Allenovom filmu "Vicky Cristina Barcelona".
Rebecca je kći redatelja Sir Petera Halla, osnivača teatra Royal Shakespeare Company, za kojeg su u osmrtnici u londonskom Timesu napisali da je bio "pola stoljeća najznačajnija figura britanskog kazališta". Zašto je to važno? Zato što je Rebecca u djetinjstvu osjećala da njezina obitelj nešto taji, da je laž sastavni dio njihovih života, baš kao u filmu koji je sad režirala. Odavno je znala da će napraviti film po tom kratkom romanu, pripremala ga je godinama, jer se identificirala s pričom o crnkinji svijetle kože koja odbacuje svoju obitelj i prijatelje i živi u laži s bijelim mužem, uz to i rasistom.
Rebeccina mama Maria Ewing bila je američka operna pjevačica koju su mnogi smatrali jednako tako uspješnom u glumi kao i u pjevanju. Bila je crnkinja veoma svijetle puti, a Rebecca je odrastala posve nesvjesna te činjenice. To se čak i u obitelji uspješnih umjetnika i velikih intelektualaca tajilo, a Rebecca svoje američke rođake nije upoznala.
Laž koja ubija čest je motiv u književnosti i na filmu. Sjetimo se Ang Leejeva dirljivog, tragičnog filma "Planina Brokeback" o "zabranjenoj ljubavi" skrivanoj "u ormaru" ili čak serije "Momci s Madisona", koja već sa špicom pokazuje da glavni junak, briljantni Don Draper živi uvijek na rubu ponora jer živi u laži.
- Ja se više i ne gledam u zrcalo. Tako ja ne izgledam - rekla je Linda kad je konačno progovorila o užasu koji joj se dogodio. Pitam se je li joj pogled u ogledalo ugodniji nakon što je zaljubljeno promatrala lažnu sliku sebe u Vogueu. Voljela bih vjerovati da jest, no gotovo sam uvjerena da će je te sjajne, plastificirane, visoko polirane fotografije mučiti kao tumor duše.
Nedavno sam naletjela na knjigu Gillian Bridge, britanske psihoterapeutkinje za ovisnosti i aktivistice u borbi za mentalno zdravlje. Knjiga se zove "Sweet Distress: How our love affair with feelings has fuelled the current mental health crisis (and what we can do about it)" (Slatka nevolja: Kako je naša zaljubljenost u osjećaje hranila trenutnu krizu duševnog zdravlja i što možemo oko toga učiniti, Crown, 2022.)
Autorica je tu našu nevolju s pretjeranom fiksacijom na vlastite osjećaje nazvala "slatkom" jer je uspoređuje s nevoljom koju nam je kao civilizaciji donijela prehrana s puno šećera. Radi se u oba slučaja o gubitku samokontrole, raspusnom utapanju u onome što nam neće donijeti dobra, odustajanju od samodiscipline. Forsiranje ideje da su osjećaji najbitniji, smatra Bridge, stvorila je generaciju oštećenog mentalnog zdravlja. Ne radi se o tome da osjećaji nisu važni, radi se o tome da mi kao civilizacija danas u svemu moramo pretjerivati, upravo suprotno maksimi iz Delfa.
Gillian Bridge objašnjava da su klinike za mentalno zdravlje djece i mladih u Britaniji pred pucanjem, da je ove godine izdano 52 posto više uputnica za liječenje nego prošle, a mnogi roditelji doslovno spavaju ispred sobe svoje djece u strahu od njihova samoozljeđivanja. Kao psihoterapeutkinja, ona apsolutno lijekove smatra važnim za prave probleme, no u epidemiji mentalnih problema, za razliku od mnogih drugih, smatra pogubnim fokus koji forsiraju i roditelji i škole na ono što se na engleskom lijepo kaže "me, myself and I", samo na sebe, svog jedinog sebe, pogotovo upravo u slučaju ranjivih i hiperosjetljivih. Time objašnjava i tu modernu ideju hiperfragilne omladine, što je dovelo do histerične kulture otpisivanja, poništavanja, otkazivanja i kaosa na sveučilištima, koja polako odustaju od debata i slobode govora.
Ona smatra da zdravorazumska poruka naših roditelja - ma sutra je novi dan, bit će sve bolje ujutro, brzo ćeš ti to zaboraviti, nije to tako strašno - dubinski nedostaje današnjoj djeci. Nedostaje im ideja da nije sve tako crno kako se čini u nekom trenutku jer djeca moraju vjerovati u budućnost. To je jedna od najvažnijih odlika mladosti, osjećaj slobode u svijetu koji je za njih široko polje mogućnosti. Ekoanksioznost, ali i mnogi drugi strahovi dubinski ranjavaju mlade ljude. Sposobnost da odlažemo strah, da sagledamo opasnost iz daljine pomaže u svakoj nevolji. A tu je i altruizam, empatija, uživljavanje u tuđe muke i živote, pomoć drugima, što je i znanstveno dokazano kao važan element našeg mentalnog zdravlja. Mnoga istraživanja pokazuju da druženje, sposobnost da se defokusiramo sa sebe i fokusiramo na druge, zapravo pomaže da se osjećamo bolje. Ne utvaram si da sam neurolog ili psihijatar, no zdravorazumski sve mi se ovo čini suvislo.
Veliki problem s osjećajima je i to što ih nitko ne može zanijekati, što u velikoj mjeri dokidaju ideju objektivne stvarnosti, činjenice. Tome, smatra Bridge, najviše pridonosi selebriti kultura, sve te zvijezde blagoslovljene ljepotom i dobrim životom, koje koriste svaku priliku da se jadaju, da nam izlažu kroz što su sve oni prošli, da nam uvijek iznova tumače koliko je život težak, kako je nemoguće biti sretan čak i kad imaš sve!
To što se dogodilo jadnoj Lindi, događa se svim ženama u poznim pedesetima. Dobro, ne idu sve na CoolSculpting, ali većina ne može skinuti mrske kilograme i vratiti cizelirani profil. Naprosto ne izgledamo više kao da nam je 28. Shvaćam da ženama koje su živjele od svoje ljepote kao Linda Evangelista, starenje puno teže pada. Joan Collins, duhovita, pakosna zlica iz serije "Dinastija", inače autorica nekoliko knjiga i povremena novinska kolumnistica, jednom je objasnila da se lijepe žene nakon pedesete osjećaju kao da im svake godine netko oduzme milijun dolara. To zasigurno osjeća i Linda. Jedino ne vjerujem da to mogu ispraviti instagramske fotografije. Suze i svakodnevno uživljavanje u neumitni gubitak neće joj pomoći. Morat će se kad tad defokusirati s ljepote na nešto što po definiciji nije prolazno kao "dražesni pupoljci svibanjski".
VIDEO Teški zločini: Ovi celebovi su iza rešetaka zbog zlostavljanja, ubojstva ali i slanja otrova Obami...
ovo mi izgleda kao esej na maturi kada nam zadaju usporediti kiklopa i latinovića.