Ime joj je Višnja, obilježila ju je Dunja, a radi u Trešnji. Glumici Višnji Babić voćke su, očito, suđene. Ravnateljicu Gradskoga kazališta Trešnja i dugogodišnju glumicu ansambla kazališta koje su nekoć zvali HNK za djecu pamtimo po ulozi Dunje iz kultne serije "Smogovci". Djeca osamdesetih čije su djetinjstvo obilježili sada su odrasli ljudi, a neka od najljepših sjećanja na ta sretna vremena bude likovi poput Dunje, Mazala, Crnog Jacka, Kumpića, braće Vragec.... Toliko je vremena prošlo da se malo tko sjeća da je Višnja Babić lik Dunje utjelovila tek u zadnje dvije sezone.
- I danas srećem ljude koji mi tvrde da sam ja u "Smogovcima" od početka, što je meni beskrajno smiješno. Velim im da sam u ulogu uletjela '91. ali oni mi i dalje tvrde: "Ne, to si bila ti!" Dunja je bila i Anamarija Petričević koja uopće ne sliči na mene jer ima smeđe oči, smeđu kosu, veze nemamo jedna s drugom, ali oni se ne daju jer su zapamtili mene - započinje Višnja Babić. Prije nego što će postati dio legende o "Smogovcima", kaže, bila je veliki fan serije.
- Gledala sam "Smogovce" i mislila si: "Kvragu, kakva divna serija, a mene unutra nema. Podjela je gotova i neću tu glumiti" - prisjeća se. U "Smogovcima" je kasnije trebala igrati neku drugu ulogu, no Anamarija Petričević odlučila je napustiti glumu pa je uloga Dunje ponuđena Višnji. Ona je to isprva odbila jer, kaže, za glumca nema ništa nezahvalnije nego uskočiti u tuđu ulogu.
- Svi su me nagovarali pa sam rekla ok, ali pod uvjetom da Dunju glumim onako kako ja želim, a ne kao Anamarija. Htjela sam da bude drugačija pa je Dunja postala puno odrješitija i jača otkako sam ja došla - kaže. Njenu varijantu Dunje, Mazalo je i oženio pa je to bio predmet brojnih šala na setu, otkriva.
- Zafrkavali smo se da je Mazalu trebalo toliko dugo da se odluči pa je na kraju oženio krivu ženu - smije se glumica. Razlog što smo kao Dunju svi zapamtili ulogu Višnje Babić možda leži u tome što je lik, onakav kakav ga ona donosi, na neki način utjelovljenje prave zagrebačke cure, purgerice odrasle na gradskom asfaltu. A takva je i Višnja u stvarnosti. Rođena je u Zagrebu 1961. i odrastala na njegovim ulicama. Svog Mazala nije imala, a bila je još i veća haharica nego što je Dunja.
- Treće sam dijete, a treće dijete uvijek malo zanemaruju u odgoju jer se roditelji ispucaju na prva dva, a ja sam im se očito omaknula pa su me, kao, iz šale znali zvati Višak. Kao dijete sam bila vrlo ratoborna, družila sam se uglavnom s dečkima jer kad si treće dijete, moraš se izboriti za svoju poziciju, što mi je dobro došlo kasnije jer mi je izgradilo karakter - prisjeća se. U djetinjstvu je harala centrom, penjala se na zagrebačke trešnje, igrala se na ulici. Takvo zagrebačko djetinjstvo postoji još samo u "Smogovcima".
- Bila sam odlična učenica jer se u moje doba nije moglo doći kući iz škole i reći mami i tati da imaš jedinice. Nije bilo ni ovakvih pritisaka na učitelje kao danas, nama su profesori bili face. A i puno sam čitala da bih mogla razumjeti o čemu razgovaraju moje dvije starije sestre. Zbog toga sam sa 15 godina pročitala "Rat i mir" i naravno da sam pola toga zaboravila, morat ću opet - smije se. Višnjin otac je akademik Stjepan Babić, legendarni autor Tvorbe riječi, rječnika i udžbenika iz hrvatskoga jezika. Jedna od njezinih sestara, Zrinka, također je otišla očevim putem i danas predaje hrvatski na Filozofskom fakultetu. Višnja je, kaže, u startu bila malo drugačija od svojih sestara.
- Bila sam jako živahno dijete pa su me stalno negdje slali da budem što više okupirana. Trenirala sam i karate pa sam se znala i tući ako je trebalo. Ali djetinjstvo mi je bilo predivno. Živjeli smo u Babonićevoj, ondje je bila gomila djece. Igrali smo graničara, po tuđim dvorištima krali voće, biciklima išli do Pionirskog grada... Sada je tamo u Babonićevoj beton i gomila višestambenih zgrada, elitna ulica - prisjeća se. Zbog toga se sa suprugom Hrvojem Hitrecom preselila u okolicu Samobora kako bi joj sin imao mirno djetinjstvo. Familija Babić - Hitrec ondje živi i danas u kući s velikim vrtom. Da želi postati glumica, Višnja je dugo krila od ostatka obitelji.
- U to su vrijeme djevojčice htjele biti glumice ili frizerke pa sam šutjela i govorila svojima da ću se upisati na pravo. Da zapravo idem na prijemni na Akademiju dramske umjetnosti znale su samo moje najbolje prijateljice. Rekla sam obitelji tek kada sam upala - kaže. Bilo je to 1980. u najljepšim vremenima zagrebačkoga novog vala.
- Pred Zvečkom smo visili i prije. Kada sam se upisala na faks, odlazila sam tamo sve manje jer smo cijeli dan bili na Akademiji, a navečer odlazili u kazalište, ne više na jam sessione ili Saloon, iako smo i tamo znali zabrijati. No bilo je to lijepo razdoblje pred Zvečkom. Kada nismo znali gdje ćemo, došli bismo tamo i odmah bi nas netko pozvao na neki tulum, koncert, kuhanje... Nevjerojatna je količina ljudi koji su danas poznati, a ja sam ih ondje upoznala - priča. Ta su joj poznanstva, kaže, dobro došla kasnije, kada je postala ravnateljica Trešnje jer su joj mnogi od tih prijatelja i poznanika iz osamdesetih pomogli crtajući joj plakate, pišući glazbu, savjetujući ju...
- Puno sam ljudi iz danas velikih bendova upoznala, a da nisam ni znala da su to oni. Hodali smo tada Zagrebom i s putovnicama u džepu jer bi katkad netko rekao "Ljudi, idemo u Trst", a mi bi se potrpali u auto i otišli kupiti ruž ili neku drugu sitnicu. I svi smo super izgledali. Nije bilo toliko love kao danas, ali imali smo mašte pa svašta "zmišljali" - prisjeća se.
Danas, kaže Višnja, novca je više, kao i mogućnosti, no svi izgledaju puno nekreativnije. Iz studentskih dana na ADU najradije se sjeća svojih profesora, velikana poput Izeta Hajdarhodžića, Neve Rošić, Zlatka Crnkovića, Vlatka Pavletića, Ranka Marinkovića, Vanje Dracha, Tomislava Durbešića, ...
- Beskrajno smo im se divili jer su imali svoje ime i prezime, a došli su predavati da pomognu mladim glumcima. Danas je to puno drugačije. Ono što sam od njih naučila je da su svi glumci koji su doista nešto napravili u životu, najnormalniji ljudi na svijetu. Nikada ne izigravaju zvijezde, to rade oni koji su nerealizirani i nisu baš toliko dobri - iskreno će. Jedna od težih stvari koje je savladala na Akademiji, priznaje, bilo joj je naučiti kako plakati na sceni.
- Kopati po sebi nije lagano. Nisam plačljivica pa mi je to bilo jako teško. Nisam htjela ići lakšom varijantom, pogledati u reflektor pa ti oči prosuze, niti varijantom da se sjetiš neke osobne tragedije. Plač mora proizaći iz lika koji glumiš i kad sam to naučila, a trebalo mi je vremena, bila sam presretna - kaže Višnja. Kasnije je u karijeri nastupila u nizu sapunica što joj je bio drag zadatak zbog dinamike posla.
- Ima jedna bizarna stvar kod glume u sapunicama, a to je da nas glumce publika poistovjeti s likom koji igraš kao ni u jednom drugom žanru. Kada sam glumila u "Dolini sunca", to mi se događalo često. Šetala sam jednom tako shopping centrom i prišla mi je jedna gospođa i rekla: "Oprostite mužu!" Mislim si: "Što je to moj muž napravio, a da ne znam." "Događa se to, znate. Muž zna zastraniti, ali on vas zbilja voli", nije se dala. Bila sam i dalje u šoku. "Ružo, vratit će se on vama", rekla je na kraju pa sam shvatila da govori o seriji. Slično mi se dogodilo kada sam sa Zijadom Gračićem, koji mi igra supruga, sjela na kavu pa nam je konobarica rekla: "Znala sam da ćete se pomiriti" - priča. Nakon ADU, Višnja je ušla u angažman Gradskoga kazališta Trešnja. Djecu, kaže, obožava jer su najiskrenija i najzabavnija publika.
- Kada ih vidim kako prate predstavu i glasno navijaju za dobre, to mi je prelijepo. Ako je predstava loša, ne plješću pa se u Trešnji trudimo da im se svaka svidi - iskreno će. Angažman je u Trešnji dobila jer su baš u tom trenutku tražili glumicu za uloge vila i princeza.
- Nakon ADU slala sam molbe svuda pa i tamo. Prije sam snimala za HRT-ov obrazovni program igranu seriju "Kako nastaje kazališna predstava". Snimali smo u Trešnji i mislila sam si: "Kakvo preslatko malo kazalište, kako bih ja voljela tu glumiti." I onda sam se tamo zaposlila - prisjeća se.
I danas, kao ravnateljica kazališta u kojemu je provela radni vijek, nastoji postavljati predstave koje ne podcjenjuju publiku i ne dociraju djeci. A da u tome uspijeva, govore i podaci o velikoj posjećenosti Trešnje otkako je preuzela ravnateljsku poziciju. Problemi u koje je kazalište upalo prije desetak godina bili su joj, kaže, i razlog zbog čega je prihvatila ravnateljsku poziciju.
- Vidjela sam da se urušava pa sam odlučila sve poduzeti da ga izvučem. Nije lagano kada glumac postane ravnatelj jer poznaješ kolege i sve zaposlene u dušu pa si mekši nego što bi trebao biti, ali s druge strane, doista volim to kazalište. I zbilja radimo dobre predstave otkako sam došla. Ono što nije lijepo je to što nisam stigla glumiti. Nedavno sam ipak vratila malu ulogu vještice pa me dečki sa scene zezaju da je smiješno koliko sam sretna. A ja zbilja skakućem i plešem do pozornice od sreće što sam konačno opet na sceni - govori kroz smijeh.
Kao ravnateljicu dočekali su je dugovi i niz problema pa je odbijala angažmane u serijama jer nije imala vremena, ali priznaje da bi sad rado prihvatila neku dobru ulogu na filmu ili TV-u. Kao ravnateljica najponosnija je, veli, na to što je mnogim mladima iz branše dala šansu da stanu na pozornicu, režiraju, pa čak dobiju angažmane.
- Trešnja je nekoć imala običaj uzeti barem dva studenta glume u predstavu da vide kako to u stvarnom životu izgleda, kao i mladog i nepoznatog redatelja da radi prvi put, jer bi ga ansambl podupirao. To se vremenom izgubilo, no vratila sam taj dobar običaj. Uvijek se trudim uzeti nekog glumca izvana jer donosi novu energiju. Isto vrijedi i za redatelje pa sam prvo uzela Paola Tišljarića i nisam pogriješila, kao i druge divne mlađe redatelje - kazuje.
Na repertoar kazališta nastoji stavljati predstave koje imaju jasnu priču, autorske projekte izbjegava, a svake godine postavlja i neki slabije poznati roman ili legendu kako bi djecu upoznala s hrvatskom baštinom.
Višnju za "Smogovce", ali i za voljenu joj Trešnju, veže i dugogodišnji brak sa scenaristom serije, književnikom Hrvojem Hitrecom. Kada je pročitala prvi roman o "Smogovcima" iz kojih je nastala serija, oduševila se. Isto se ne bi moglo reći za prvo upoznavanje s budućim suprugom, dodaje smijući se.
- Čitajući njegove knjige stekla sam mišljenje da je duhovit i topao čovjek. Kada sam ga upoznala, mislila sam si, "Što je ovo?" Mrmljao je nešto sebi u bradu i jedva odgovarao na moja pitanja. Radili smo zatim skupa u Trešnji pa smo tu i tamo nešto razgovarali. Zaključila sam da i nije toliko nezanimljiv kao što sam mislila - priča. A onda se dogodila ljubav. Shvatila je to, kaže, na jednom putovanju.
- Nedostajao mi je. Stalno sam razmišljala o njemu i rekla sam mu to kada sam se vratila. Tako je krenulo prije 32 godine, no da mi je netko prije 35 godina rekao da je to čovjek mog života, umrla bih od smijeha! A i do tada nisam podnosila frajere s bradom i evo što mi Bog da, bradatog tipa - smije se. Suprug ju je, kaže, na kraju osvojio humorom.
- Ne postoji ni jedna stvar u mom životu koja mi se dogodila, koliko god bila grozna, da on u njoj nije pronašao nešto dobro ili ju pretvorio u zafrkanciju. Kad to imaš doma, to te drži - kaže. Hrvoje je, veli, stvarno dobar muž. - Ništa mu nije teško i nasmijava me svaki dan - iskreno će. U braku s Hitrecom dobila je sina Frana koji se danas bavi umjetničkom fotografijom. Za sada je bio angažiran na tri filma. A kao beba i Fran je glumio u Smogovcima.
- Bilo mi je glupo uzeti drugo dijete kad sam imala svoju bebu pa je Fran postao Mazalov i Dunjin sin Matija, umjesto kćeri Anice, kako je bilo napisano. Bio je dobro dijete. Kad je Pule (redatelj Milivoj Puhlovski) rekao da treba snimiti dječji plač, on se samo smijao. Na kraju smo ga uspjeli rasplakati kad smo ponavljali scenu s njegovim presvlačenjem, a on je bio pospan, pa sam rekla, samo snimajte, brzo. Stajala sam i gledala kako mi sin neutješno plače i primila ga tek kad je snimljeno. Glumica u meni u tom je trenu bila jača od majke - smije se Dunja.
Od ekipe iz "Smogovaca" danas je najbolja s Kumpićem, odnosno glumcem Božidarom Koščakom s kojim je godinama dijelila pozornicu na Trešnji. Ali glavna ekipa sa seta ponekad se druži i prisjeća minulih dana.
- U "Smogovcima" je cijela povijest Zagreba. Svi ljudi iz serije, svi likovi su doista postojali, ne baš pod tim imenom, ali su postojali u Zagrebu tog vremena. Znam tko su neki ljudi koji su Hrvoju bili inspiracija, ali to neću reći, to neka ti kaže on - zagonetna je za kraj Višnja.
VIDEO: Nakon 25 godina braka Rocky se razvodi od 22 godine mlađe manekenke
Danas gledam Zagreb, njegove išarane fasade sranjima, glavni kolodvor,glazbu koju slušaju i tko dolazi držati koncerte ...kakav to neodgojeni sroljo moraš biti da ideš tako unakaziti svoj grad? I to su kao "purgeri"... U Zg danas nema više ni 5% pravih Purgera .Dovučene " seljačine" što poslom,što školom/faksom što rodjačkim vezama ,što državnom službom koje ,umjesto da poprime purgerske obićaje i ponašanje,poštivanje i ljubav prema gradu; donesoše neodgoj primitivizam i seljancizam.PŠK generacija da citiram Tramovce.