Dok veći ili manji stručnjaci svih profila već tjedne provode pripremajući mlade ili nešto starije glazbene nade za nastup na Dori, a onda i na Eurosongu, jedina Hrvatica koja je ikada, kao pjevačica u grupi, pobijedila na Euroviziji, u kišno je zagrebačko predvečerje skuhala dvije kavice u svojoj školi pjevanja i za čitatelje Ekrana evocirala dane ponosa i slave. Dane kad su mnogi u bivšoj državi u nevjerici skakali po sobi, grlili se i ljubili slaveći veliki uspjeh i činjenicu da će idući Eurosong, dakle onaj 1990., biti održan u Zagrebu. Možda će se činiti pretjeranim, ali bez obzira na to što netko mislio o Eurosongu, bio je to ogroman uspjeh autora Rajka Dujmića, Televizije Zagreb i malog potpuno anonimnog terasa-benda iz Zadra.
Manje je poznato da je Emilija Kokić rođena u Zadru, blizu mora, u prosječnoj radničkoj obitelji, ali je otac, u pokušaju da obitelji osigura bolje uvjete života, otišao raditi u Švicarsku. Do njezine pete godine stariji brat, mama i Emilija živjeli su u Zadru, a onda je mala Emilija s mamom otišla živjeti k njemu u Zürich, krenula ondje u vrtić i osnovnu školu.
"Bio mi je to ogroman šok, izvučena iz svog mediteranskog okruženja, tako daleko od mora, početi učiti njemački i krenuti u školu u alpskom krajoliku. Ali, imala sam sve petice pa su mi roditelji dopuštali da idem na slobodne aktivnosti koje želim. Sustav školovanja u Švicarskoj bio je izvrstan tako da sam svoju iznenada rasplamsalu želju za glazbom zadovoljavala kroz redovnu nastavu.
Roditelji bi uglavnom u to vrijeme ipak nastojali da im djeca streme prema, tada se to govorilo, čvrstom kruhu u rukama?
Izgovorili ste riječi mog oca. Jadan, toliko me puta pitao kad ću se pripremiti za normalan posao. Kao to normalno objasnio mi je da je to imati posao od 8 do 16, završiti konkretnu školu i imati obitelj. Po svim sam ga pitanjima izgleda razočarala, iako sam od ne tako davno ipak u braku (s poznatim HRT-ovim spikerom Miljenkom Kokotom, op.a.).
Nakon 4 godine vraćate se u Zadar?
Da, mama i ja smo se vratile. Otac je i nas i sebe uvjeravao da će ostati samo još malo, no to malo je potrajalo još dvadesetak godina. Dolazio bi nekoliko puta na godinu i uglavnom me kritizirao, zabrinut da se neću dobro pripremiti za život. A išla sam na gimnastiku, zborsko pjevanje i bila općenito prilično hiperaktivna. Bila sam uvijek mršava, niska i okretna pa je gimnastika bila logičan izbor. Ali, afinitet za glazbu nisam imala od koga naslijediti, to je baš izašlo iz mene onako male, a sreća je da su mi roditelji ipak davali potporu. Odmah je voditeljica zbora primijetila da imam sluh pa sam mogla bez ikakvog napora pjevati terce, dakle pratnju glavnoj melodiji, a čak joj je to zasmetalo jer većinu pjesama nije trebalo pjevati višeglasno. Krenula sam i na klavir, vježbanje i teoretski predmeti bili su mi naporni.
Koji su to plakati tada na zidovima mlade Emilije?
O, bili su to u to vrijeme Michael Jackson, Tina Turner, Roxette, Duran Duran, a noge su mi se odsjekle kad sam prvi put ispred svoje škole u Zadru vidjela Alena Islamovića jer sam obožavala Divlje jagode. Godinama nakon tog ispričala sam mu to, pa smo se smijali. Voljela sam tada taj malo žešći zvuk. Imala sam puno slobodnih aktivnosti, bila sportašica i imala sreće da sam se svim svojim prvim simpatijama i ja sviđala.
No, jedna je svadba bila jako važna?
Imala sam 16 godina i brat mi je rekao da bi volio da odem s njim na svadbu na koju je pozvan. Nisam baš imala volje, ali sam otišla s njim. Slušala sam taj bend koji je zabavljao uzvanike i tko zna kako i zbog čega odlučila od njih tražiti da nešto otpjevam. Do dana današnjeg ne mogu se sjetiti koja je to pjesma bila. Dakle, kao šesnaestogodišnja curica stala sam pred toliko ljudi i otpjevala s, u to vrijeme najpopularnijim lokalnim gaža bendom, grupom Riva. Svi su članovi bend i gosti na svadbi ostali zatečeni mojom samouvjerenošću, uključujući i mene samu.
Jedan poziv mijenja sve?
Riva je pripremala jednu od uobičajenih ljetnih gaža, trebala im je pjevačica i gitarist se sjetio one neke male sa svadbe. Nazvali su me i zaledila sam se od treme. Nažalost, i na samoj probi na koju su me pozvali otpjevala sam očajno. Kao da je sva ona ludost i hrabrost sa svadbe nestala. Dogovorili su već drugog pjevača jer su morali poštovati ugovor, ali je opet gitarist nagovorio ostale članove da mi daju još jednu priliku. Ovaj sam se puta pripremila, otpjevala dobro i još kao maloljetna postala članicom grupe Riva s kojom sam odradila tu ljetnu gažu. Čak smo bili angažirani kao bend za moju maturalnu zabavu, možete zamisliti kako su me poslije svi učenici zafrkavali.
Kako se stvari dalje razvijaju?
Izabrana sam da kao predstavnica Zadra nastupim na natjecanju pjevača amatera "Demo X" koje je organizirao legendarni radijski urednik istoimene emisije, Bahrija Golubović. Izvela sam novu autorsku pjesmu s orkestrom kojim je dirigirao mladi Alan Bjelinski i - pobijedila. Ne samo to, pobijedila sam i na natjecanju pjevača koji su na istom natjecanju pobijedili u zadnjih deset godina. Vijest o mladoj pjevačici iz Zadra i višestrukoj pobjednici "Demo X-a" odjeknula je toliko da je stigla i do Rajka Dujmića Nazvao me, predstavio se, a ja sam se trudila da ne padnem u nesvijest od šoka. Rekao je da je čuo za mene i pitao imam li volje da pokušamo raditi zajedno. Zahvalila sam mu, ali i rekla da sam ja dio benda, da nisam solistica.
"A tako, vi ste u bendu?", pitao je Rajko.
"Pa da."
"A gdje svirate, gdje vas se može čuti?"
"U Zatonu."
"Dobro, doći ću vas čuti kad stignem".
I jednu je večer, skriven među publikom, slušao cijeli naš nastup. Nakon nastupa pojavio se pred nama i rekao:
"Dragi ljudi, dok ste svirali, ja sam iznad vaših glava i iznad te pozornice vidio najljepšu plavu svjetlost koja postoji. Mi moramo nešto zajedno napraviti i mislim da imam pjesmu za vas."
I javio se?
Poslao nam je, svojim glasom otpjevanu, "Rock me baby" uz klavir. Moram priznati da nisam čula u njoj ništa posebno, ali kad su ju dečki skinuli po instrumentima, shvatili smo da ima potencijal. Rajko je, kao da je znao da nećemo biti oduševljeni, rekao da odemo u studio i napravimo svoju verziju, uz naš aranžman, onako kako mi osjećamo, a on će napravit svoju. Tako je i bilo, u Splitu smo snimili svoju verziju, a on u Zagrebu svoju. I finalna verzija kakvu je svijet čuo zapravo je kombinacija našeg i Rajkovog aranžmana. Takvu je pjesmu 1988. Rajko poslao na Jugoviziju u Novi Sad. Ja sam imala 20 godina.
Je li bilo priče o namještanju plasmana na Jugoviziji?
Sve se tako brzo odvijalo, pa od trenutka kad nam je Rajko poslao skicu pjesme do nastupa u Novom Sadu prošlo je samo par mjeseci, nismo se stigli niti snaći niti shvatiti što nam se dogodilo. Bili smo toliko sretni što smo skoro preko noći stigli na takvu pozornicu da bilo kakve priče tog tipa nisu mogle doći do nas, pa nama je bilo više nego nevjerojatno da smo ondje. Bili smo mladi i anonimni, pa nismo imali dizajnere niti vizažiste, koreografe niti ostalu logistiku, ali za Novi Sad sve je to sredio Rajko. Gospođa Višnja Trusić puno mi je pomogla, složila mi outfit i onu kokot frizuru, ma nikada joj to ne mogu zaboraviti.
Kako se tada nosite s činjenicom da ćete predstavljati tadašnju zemlju na Eurosongu?
Nema u životu puno situacija mjerljivih s tom. Mislim čak da je moj mozak, potpuno preplavljen uspjehom, stao u vlastitu obranu i nekako to relativizirao da me sreća ne slomi. Bilo je to nešto za nas toliko veliko i neočekivano, netko se za takvu pozornicu bori godinama, a nas je to izbacilo preko noći.
Je li Televizija Zagreb u pripremama za Eurosong pomogla logistički?
Itekako. Puno mi je pomoglo da mi je netko rekao kako se odjenuti, kako našminkati, kako kretati, kako će izgledati spot. Pa ja sam bila obična cura iz Zadra. Ozbiljno smo se pripremali, TV Zagreb nam je dala konkretne upute i pomoć, imali smo vokalne i scenske probe, svi su se brinuli o nama da pred tu Europu izađemo spremni.
Prvi put u povijesti autor nije bio na Eurosongu?
Rajko je imao koncert s Fosilima negdje u Njemačkoj, ali moram reći da je njegov odnos u pripremama bio kombinacija očinske i prijateljske energije. Imao je, naravno, već dva iskustva s Eurovizijom (Novi fosili i Srebrna krila, op.a.), znao je što nas čeka i priznajem da smo mu dobrim nastupom htjeli vratiti tu ljubav i povjerenje koje nam je dao "na bianco". A na samom Eurosongu u Lausannei pomogao mi je veliki gospodin, dirigent i aranžer, nažalost pokojni Nikica Kalodjera. Pa zamislite, on je meni iza pozornice, dok su nastupale druge zemlje, pričao o svom djetinjstvu, nasmijavao me i potpuno rasteretio treme. Takva sam došla na pozornicu, od rasvjete ionako nisam mogla nikoga vidjeti, bila sam mirna, sretna i sigurna u sebe i otpjevala sam bez problema.
Kako se bend držao?
Klavijaturist Dalibor Musap, Zvonimir Zrilić na gitari, Nenad Nakić na basu i bubnjar Boško Colić bili su iskusni i hrabri momci, iako su se neočekivano našli na nikad većoj pozornici u životu. Dio ritam sekcija išao je na matricu, ali su svi vokali išli uživo. Nisam se bojala, osim upada u onu modulaciju "o,o,o,o" u pjesmi bez da imam harmoniju prije, ali to smo toliko puta prije prošli da nije bilo problema.
Kako danas gledate na trenutak kad su vas proglasili pobjednicima?
Neopisivo je to riječima. Velim, mislim da je naš organizam na neki način limitiran koliko emocija može propustiti i zato za sve što je iznad tog limita, čovjeku se čini da sanja. I danas mi se ponekad tako čini. Recimo, dugo mi je trebalo nakon te pobjede da shvatim zašto me ljudi gledaju, nisam živjela tu popularnost. Samo bih povremeno shvatila da su me vjerojatno prepoznali kao pobjednicu Eurovizije. Pa i danas me mladi novinari pitaju kakav je osjećaj biti upisan u povijest, a ja im ne mogu reći kako često ne uspijevam shvatiti da se to stvarno dogodilo. Često imam osjećaj da znam tu neku Emiliju, jedinu hrvatsku pobjednicu Eurosonga u povijesti, i gledam taj njezin uspjeh sa strane, kao da ne hodam s njom ukorak.
Ipak, uspjeh je bio konkretan i popularnost enormna?
Odjedanput se svi žele fotkati s vama, posebno su nas voljela djeca i pokušavala sam uvijek biti dobre volje i ispuniti im želju, iako sam ponekad bila strašno iscrpljena. Uvijek sam razmišljala da je taj kontakt tom djetetu važan i da će mu ispuniti srce, da su fotka ili autogram najmanje što mogu učiniti kako bih im vratila svu ljubav.
Raste li broj prijatelja nakon takvog uspjeha?
O, da, svi vas se sjete. Brzo sam prepoznala tko prilazi brendu kakav sam onda bila, ali dala sam priliku. Ako su nečije namjere loše, okrenula bih se i otišla.
Je li s popularnošću stizao i ozbiljniji novac?
Eh, kad su nam trebali biti isplaćeni tantijemi, u zemlji je bila ona zloglasna dnevna inflacija. Zato je bolje da se ne prisjećam koliko nam je novca pojela, posebno budući da su tantijemi bili isplaćivani kvartalno. Od 1989. do svibnja 1990. imali smo status pobjednika Eurosonga i pozivali su nas na nastupe po svim vodećim televizijskim emisijama u Europi. U to smo vrijeme solidno zarađivali, putovali smo, nastupali, sklapali neke ugovore, u naše su ime pregovarali naši švicarski menadžeri, sve je izgledalo fenomenalno. Švicarci su nas pitali kakvu glazbu želimo izvoditi, mi se izjašnjavamo za glazbeni stil između grupa Roxette i Eurythmics. Složili su se s tim i ponudili nam da potraže autore koji će za nas pisati pjesme, pa nam je dvije pjesme napisao Per Gessle iz grupe Roxette. Za aranžera su nam dodijelili čovjeka koji je radio s Bowiejem i Tinom Turner. Otišli smo u studio, preselili na neko vrijeme u Švicarsku kako bismo snimili album. Prvi naš single bio je pred objavljivanjem, ali počeo je rat. Moji roditelji i brat bježe pred granatama u podrum i mi bismo trebali svijetu biti predstavljeni kao jugoslavenski hit bend? Nismo to mogli i sve je stalo.
Što ste napravili?
Pokrenuli mnogo humanitarnih koncerata. Ali bili smo skupi pogon i uspjeli smo tako opstati godinu dana. Morali smo stati i prestati. Zamislite taj pad. Pa nas su u svim europskim centrima na aerodromima dočekivale skupe limuzine, vozile na koncerte, pa u skupe hotele, na skupe večerice u skupe restorane i tako iz dana u dan. Nekoliko dana nakon toga završili smo u podrumima bez struje i pod granatama. Na svu sreću, imam tu mogućnost prilagodbe jer mislim da bih inače poludjela.
Rat prestaje, pretpostavljam da se morate ponovo pronaći?
Mama mi je najbolja prijateljica i rekla sam joj da bih se najradije vratila na fakultet jer sam nekada studirala engleski i književnost. Podržala me, ali i rekla da moram probati solo karijeru kako ne bih poslije zažalila. U tom trenutku počinjem raditi dance fazu s Mirom Buljanom. Počelo je ogromnim hitom "Javi se" i moram priznati da je Miro za moju solo karijeru bio ono što je Rajko napravio za Rivu. Miro je rekao da moramo raditi dance zbog mog karaktera i zbog svih tih ljudi koji su obožavali Rivu, a koji u tom trenutku kreću u klubove. Stigla je era dancea i to se sve u tom trenutku poklopilo. A i bilo je lakše, jer sam trebala samo plesače, dok je Riva imala ogroman pogon od razglasa, do rasvjete, ton majstora i tehničara. Objavila sam s Ninom Badrić i Buljanovu "Ja sam vlak" i praktički s još nekoliko pjesama, čak i par albuma i s danceom opstala na sceni u tim strašnim vremenima.
Ali?
Odjednom sam osjetila da me pjevačka karijera više ne zadovoljava i da želim nešto drugo. Godinama sam se tražila, znala da postoji nešto, ali nisam znala što. Jedna me prijateljica zamolila da joj pomognem s pripremama za "Zvijezde pjevaju". Nisam znala prenositi znanje ili nisam znala da znam. Nakon par sati rada rekla mi je da moram otvoriti školu pjevanja jer imam dar za prenošenje znanja. Otišla sam u Narodno sveučilište Dubrava i otvorila školu pjevanja. Shvatila sam da to volim i da ljudi dolaze. Naše produkcije su izgledale vrhunski, polaznici su bili motivirani, imali smo ozbiljan razglas, radili postprodukciju, ja sam vodila program. Stvorila sam krasnu priču. I stigne Covid. Nije se moglo raditi. Dakle, pogledajte koliko puta mi je u životu krenulo pa naglo stalo, stvarno nevjerojatno.
Dolazi li vrijeme za stvaranje baze, obitelji?
Bez toga ne bih preživjela, bez te baze, bez čovjeka koji voli mene a ne brend, ne bih preživjela. Obožavam kuhati, često na pult kuhinje posložim najrazličitije namirnice i začine i odjednom ta kreativa rezultira dobrim jelom. Nerijetko osjećam da je to spravio netko drugi.
Svodite li račune, što ste postigli ili što biste još htjeli?
Dugo me mučilo to pitanje. I onda mi se dogodila neka vrsta prosvjetljenja. Shvatila sam da me svaki taj korak i svaka moja odluka u prošlosti dovela do tog gdje sam sada. Da su bili neki drugačiji putevi i odabiri, vjerojatno sad ne bih bila gdje jesam. A sad sam dobro. I imam mir. Pomirila sam se sa svojom prošlošću, ne žalim i nemam osjećaj da je nešto trebalo drugačije.
Gledate li Eurosong?
Svake godine, i to iz dvije perspektive. Jedna je perspektiva prosječnog slušatelja i gledatelja i taj dio me beskrajno zabavlja. Suprug i ja organiziramo kladionicu i gledamo s našim prijateljima. Ulaže svatko po pet kuna i trudimo se pogoditi tko će biti prvi, drugi ili treći, ali i zadnji. Ali svaki put me u to doba godine zovu iz medija i traže komentar. Ja jako dobro znam zašto netko od izvođača prelazi granicu dobrog ukusa i radi što god može ne bi li privukao pozornost i otvorio si neku priliku za uspjeh. Jer, nikada ne znate tko gleda i može vam sutra zacrtati ozbiljnu karijeru.
Gubi li Eurosong ili dobiva na važnosti?
Koliko god može zvučati apsurdno, mislim da dobiva na važnosti. Jako se puno ljudi kritički odnosi prema Eurosongu, pa to je legitimno, tko ih tjera da gledaju? Ali u isto vrijeme sve je više ljudi koji vole to natjecanje i često nismo svjesni koliko to ljudi vole. Pustite priče o lobijima i kuhinjama, to me ne zanima. Zanima me da li je to što gledam zabavno ili gasim televizor.
Kako doživljavate duhovnu dimenziju života?
Duhovnost mi je od kad znam za sebe jednako opipljiva kao i materijalno. Mislim da mi je ta perspektiva pomogla da danas u pedesetima sa zahvalnošću gledam na svaki dan. Jer je život čudo i dar. Danas u ovoj pandemiji svi jako dobro znamo koliko je važno probuditi se zdrav. Dok se to zlo nije dogodilo, možda i nismo razmišljali koliko je važno da smo zdravi, da možemo stajati na nogama i što možemo raditi nešto što nas ispunjava.
I gledam ja tako tu energičnu ženu kako odlazi u zagrebačku kišnu noć i mislim koliko snage je potrebno za podizanje nakon takvih padova, što sve čovjek može izdržati. I na kraju krajeva, kakav je blagoslov baviti se glazbom, biti na tronu, zauvijek upisana kao jedina koja je osvojila Eurosong. Od šesnaestogodišnjakinje koja praktički otima mikrofon na lokalnoj svadbi, do djevojke koja samo četiri godine poslije radi sa svjetskim skladateljima, producentima i menadžerima. Nije lako, ali uporni i hrabri mogu svašta. Pa i ostati skromni.
Pročita li itko prije objave? Barem opremu... Je li moguće da nitko ne vidi te gomile pogrešaka? ... "A mene je veliki Nikica Kalodjer iza pozornice svojim pričana porpuno rasteretio treme, ispričala nam je Emilija Kokić."