Došlo je vrijeme kada nije preporučljivo ni šaliti se da je nešto odjeknulo poput bombe. No, to je najbolji opis kako je odjeknula vijesti da je, nakon 42 godine na HTV-u, u mirovinu otišao Đelo Hadžiselimović. Prošlo je mjesec dana, a on radi sve, samo ne miruje, a od petka ćemo ga i čitati u novom Ekranu. Pozivom za dogovor za intervju smo ga zatekli na vrhu ljestava na maslini u Istri, a nakon što se vratio u Zagreb, ugodno smo popričali, gdje drugdje nego na Britancu. Ipak je on dečko iz središta grada.
Jesu li se slegnuli dojmovi?
Što se mene tiče, jesu. Ali moram priznati da mi je i drago da je bilo odjeka, za mene pozitivnog jer ljudima je žao što više neću raditi to što sam radio. Međutim, zakon je takav kakav jest, sa 65 se ide u mirovinu i točka.
I kako je u mirovini?
S jedne strane, fenomenalno. Prelijepo je što više nema provlačenja kartica radnog vremena. S druge strane, sada tek vidim koliko su u pravu ljudi koji kažu da, tek kada odeš u mirovinu, shvatiš da nemaš vremena. Prije bih završio s poslom, odradio siestu od nekoliko sati pa krenuo nešto gledati i raditi. A sada ne stajem od jutra do mraka. Ostao sam djelomično na televiziji na razvoju OTT platforme, otvaranja arhivskih sadržaja. To će biti fenomenalno jer ljudi će moći ući u arhivske snimke HRT-a i konačno moći izabrati i pogledati najveću audiovizualnu arhivu u Hrvatskoj. Radim i na vrlo zanimljivu projektu dokumentarca o obrtnicima Zagreba i okolice. Najviše bih naravno volio raditi tematski, neki kanal dokumentarnih filmova, ali to je stvar budućnosti. Tu je i revija Dani bosanskohercegovačkog filma u Zagrebu, a počinjem pisati i za Večernji list! Obveza na sve strane. A uza sve to ono najljepše, pobrao sam bademe i masline i dobio svoje prvo maslinovo ulje.
Iz intervjua koje ste posljednjih godina davali razabire se da ste u dan znali koliko vam je ostalo do mirovine... Kao da vas je to opterećivalo. Je li bio šok otići?
Nije. To se vjerojatno dogodi ljudima koji svoj život poistovjete s poslom. Ja imam puno prijatelja, puno zanimanja i puno je toga što bih volio raditi tako da se kod mene stvar samo ubrzala. Neki mi je dan prijatelj, videći koliko i što radim, kazao: "Pa tebe je posao na televiziji samo kočio!"
Petkom ćemo vas čitati u Ekranu?
Bit će to kolumna u kojoj ću pisati o svemu i svačemu. Tematika je otvorena, a bit će i televizije. Trenutačno su mi interesantni rezultati izbora.
Jesu li vas izbori iznenadili?
S jedne strane su me iznenadili, a s druge nisu jer kod nas je tipično da ljudi glasaju više protiv nego za i uvijek se nađe ili pojedinac ili stranka koja na tome profitira.
Kada se prvi put pojavila sintagma "odabrao Đelo Hadžiselimović"?
Ne sjećam se točno, mislim da je to bilo 1995. godine. Prije mene je bilo "odabrala Neda Ritz", "odabrala Mirjana Rakić"... Na mnogim je televizijama to sastavni dio odjavne špice, ali valjda zbog neobičnosti mojeg imena i prezimena, a onda i zbog čestog pojavljivanja u mojem slučaju, to je jače zazvonilo.
Tko je naslijedio vaš posao?
Malo treba presložiti stvari u odjelu za odabir programskih sadržaja, a tko će od kolega to preuzeti, zbilja ne znam. Ostavio sam programa dovoljno za pola godine, što sada zbunjuje ljude.
Za one koji ne znaju što je bio vaš posao objasnite u čemu se sastojao.
U posljednjih 20 godina u svijetu se dogodio bum dokumentaraca. U njih se ulaže, postoje dokumentarci koji imaju veći budžet od igranih filmova, oni su tražena roba, dobro se prodaju. Čim se dobro prodaju, to znači da zarađuju novac. E sad, pri izboru valja poznavati navike naših gledatelja, što se stječe s vremenom. Drugo, treba poštovati programsku shemu. Jutro je vrijeme za putopise, životinjski svijet ide u rano popodne ili u prime time. Teže stvari, političke ili znanost, idu u večernjim satima.
Tu su i sajmovi, a u tom je segmentu vaš posao bio pomalo nalik na posao trgovačkog putnika.
Dva su najveća na svijetu i oba su u Cannesu, proljetni i jesenski, i oni nisu za gledanje. Sajmovi su za dogovore. Dakle, o ono što ste pregledali tamo se s kompanijama pregovara. Postoje mnogi nacionalni pregledi (imaju ih Francuzi, Talijani, Nijemci...), a jedino je BBC dovoljno jak da napravi vlastiti godišnji pregled na kojem se emitira oko 700 sati novog programa. Dođete tamo i gledate programe od jutra do mraka i birate. To je doista slično poslu trgovačkog putnika.
Možemo li o govoriti o cijenama na europskom tržištu?
Cijena ovisi o tome koja zemlja kupuje. To nije ni stvar vaše umješnosti ni znanja. Cijena se formira na osnovi broja stanovnika, broja pretplatnika, prosječne mjesečne plaće, vrijednosti marketinga u toj zemlji. Kada su dokumentarci posrijedi, u igri nije velik novac, mnogo manji od onoga što se plaća za serije, a pogotovo za igrane filmove.
Je li bilo situacija da vaš programski izbor nije bio bez greške pa ste plaćali penale?
Jednom su mi oduzeli trećinu plaće, što smatram korektnim, iako su neki radili puno veće gluposti pa nisu snosili sankcije. Naime, jednu seriju dokumentaraca predvidio sam za emitiranje kasno navečer, ali nije se emitirala. Kada nešto kupite, imate tri godine za emitiranje, a rok je istjecao. No moja je greška bila što nisam opet provjerio sadržaj, a stavio sam je u jutarnji termin. Bila je to serija o Parizu u kojoj vas u svakoj epizodi drugi domaćin vodi po gradu. Sve su benigne osim jedne u kojoj se ide u Marais u sex-shop. Prikazivati u deset ujutro seksualna pomagala nije bilo ukusno.
Jedan ste od utemeljitelja Porina. Jeste li zadovoljni njime danas, ali i glazbenom scenom?
Ovisi, od godine do godine. Nekada je godina toliko plodonosna da je automatski i Porin dobar, a nekada dođe godina bez velikih hitova i možete imati ne znam kakvu priredbu, ali municija vam nije bog zna kakva. Što se tiče bendova, ja sam tu dosta tradicionalan i još uvijek volim Parni valjak, Prljavo kazalište, još slušam staru Azru. Ali volim i Elemental.
Hoće li vam vrijeme u ovom novom životnom razdoblju otvoriti prostor za politički angažman?
A nikako! Moj se politički angažman dogodio u jednom trenutku kada sam htio dati podršku srednjoj opciji budući da mislim da ni za jednu zemlju nije dobro da postoje samo lijeva i desna. Ni tada nisam imao političke ambicije, riječ je bila samo o podršci. Ne volim se petljati u politiku.
Bili ste i urednik ratnog programa HRT-a. Po čemu pamtite to turbulentno vrijeme?
Bilo je to vrijeme kaosa u kojem se HRT jako dobro snašao. S logistikom koju smo imali to je bio odlično odrađen posao. Radilo se od nula do 24 i to je nešto što našoj televiziji služi na čast. Što se tiče događaja na terenu, pamtim više ružnog nego lijepog jer je poginulo dosta kolega. Jedan od ljepših događaja bio je kada smo istim slovima kojima smo do tada na ekranu pisali gradove pod uzbunom, ispisali države koje su nas priznavale. Tada je pogled na ekran odjednom izazvao veselje.
Rođeni ste Zagrepčanin koji se do upisa na fakultet nije mrdao iz centra. Po čemu pamtite odrastanje u gradu?
Kažu da su pravi Zagrepčani oni koji su rođeni u Petrovoj bolnici baš kao što u Londonu kažu da su pravi Londonci oni koji su rođeni u krugu dokle se čuje Big Ben. No tada je Zagreb bio potpuno drugačiji grad, puno manji, mirniji, čak i zanimljiviji, ljepši. Sjećam se u školi smo na satu engleskog jezika čitali neki članak o "rush hour" i svi smo se pitali što je to. Danas imamo rush hour cijeli dan. Moj je otac bio lud za automobilima i u Medulićevoj ulici su stajala dva taksija i auto mojeg oca. On, recimo, nikada nije naučio parkirati auto jer mu to nije trebalo.
Znači, od oca ste naslijedili ljubav prema automobilima, posebice prema oldtimerima?
Imam prekrasan crveno-crni Charlestone koji izgleda kao da je jučer izašao iz tvornice, a slavit će trideset godina i Solex, motocikl iz 1962.
Nema sporta kojim se niste bavili. Kako je danas?
Sport me strahovito privlači. Volio sam svaki kojim sam se bavio i u svakom ostao rekreativac, od skijanja, tenisa, nogometa do košarke. Nisam ekstra klasa, ali mogu sudjelovati u svemu i biti dio tima. Sada treniram hodanje.
Nikada se niste ženili. Kakav je vaš stav o braku?
Moji su roditelji imali skladan brak, očito je brak nekada puno više značio. Kada danas pogledate brakove, svaki treći se raspadne. Brak me na neki način podsjeća na operu, nešto iz prijašnjih vremena što ima svoju ljepotu i kvalitetu, ali što ljude previše ne zanima. Društvo danas prihvaća sve moguće veze. Prema tome, je li netko u braku ili nije, potpuno je nevažna stvar dok ljudi drže jedno do drugoga. Mislim da je bolje imati kvalitetnu vezu bez braka nego nekvalitetan brak. Kada pogledate koliko se ljudi razvodi, a koliko ih se samo ne razvodi zbog djece ili materijalnih stvari, onda je to popriličan broj nesretnih ljudi.
Top pet stvari po prioritetima kojima se planirate posvetiti?
Prvo i najvažnije posaditi još maslina, pa uloviti što je moguće više riba i što više se družiti s prijateljima... A onda ostalo.
>>Đelo Hadžiselimović nakon 41 godine odlazi u mirovinu
