Knjiga žutih korica, biblioteka itd, oblikovanje Alfred Pal, ilustracije Josip Vaništa, jedno od osam ranih izdanja knjige. Prvo objavljeno je još 1971, u ad hoc izdanju institucije koja se zvala Croatia Concert, a sljedeća su se nizala kod Zlatka Crnkovića, u njegovim bulevarskim izdanjima, koja će biti upamćena kao vrhunac popularnog hrvatskog nakladništva. Premda, Crnković je, oportunist pod svakom vlašću, bio više jugoslavenski nego hrvatski parafenomen. Ipak je on, prije svih drugih, bio veliki izdavač Mome Kapora, zaslužan što je Kapor, u socijalnom smislu, zauvijek ostao tipičan zagrebački pisac. “Brod u boci” imao sam, čini mi se, i u jednom drugom Crnkovićevom izdanju, onom u biblioteci Evergrin, ali knjigu sam negdje usput zaturio ili izgubio. Postoje, naime, knjige koje ne doživljavamo kao rijetkost ili dragocjenost, premda ih volimo, čitamo i pamtimo. One su poput lonca za tjesteninu, noćnog ormarića, klupice za posjesti kada se vezuju cipele, stvari za život za koje ne treba štedjeti, koje ne treba čuvati, jer će nas, uvjereni smo tako, same pratiti kroz život, i uvijek će ih biti tu. “Brod u boci” tiskan je već u tolikom broju primjeraka, i prisutan je u našem svijetu na takav način, da će jednom možda biti posljednja hrvatska knjiga na svijetu. Iz nje će čitati netko tko neće znati ni riječi ovoga jezika, a neće biti nikoga tko bi ga tim riječima naučio. Jer će hrvatski Tuone Udaina smrtno postradati na nekoj baušteli.
Originalni predgovor za “Brod u boci” pisao je Zvonimir Golob. On je, skupa s Igorom Mandićem, pisao Arsenove preporuke za takozvanu ozbiljnu književnost i za veliku poeziju. Dogodilo se čudo kada je jedan šansonijer i pjesmar priznat za hrvatskog pjesnika. Naravno, opet su i u toj stvari postojale srpske i jugoslavenske zasluge, bez kojih, možda, revolucionarni pothvat Dedićeva uzdizanja u ozbiljne pjesnike ne bi imao šanse. Zagovornik njegov u Beogradu bio je tada mladi, ali kao i danas ambiciozni, nacionalnim pitanjima obuzeti Matija Bećković, koji je godinama, vrlo glasno i otvoreno, Arsena Dedića nudio za akademika, naravno u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Arsen nije na kraju postao akademik, ali Hrvati su, što je mnogo važnije, prihvatili da je Arsen ozbiljan hrvatski pjesnik. (Moj dojam je da su ga prihvatili iz straha da ne postane srpski pjesnik.) To je, istina, kasnije proizvelo niz redom neuspješnih Arsenovih imitatora i tu čudnu i vrlo raširenu navadu da se ljudi koji nisu pjesnici uz gitaru pokušavaju predstaviti kao pjesnici. A gitara im ne može pomoći, kao što ne bi mogla ni lira.
”Brod u boci” knjiga je smiješka i ganuća. Ispunjena atmosferom francuskog filma šezdesetih godina, talijanskih kancona, odrastanja i ljubavi generacije koja se rađala za Drugog svjetskog rata. U njoj Arsen iscrtava zemljopisnu i kulturnoidentitetsku mapu svoje književnosti, ali i svog života. On je, kao i svi majstori pjevanja i pripovijedanja, bio izrazito lokalan autor. Samo što su njegova lokalnost i zavičajnost bili izrazito policentrični. Najzagrebačkiji zagrebački pjesnik, prema čijoj se emocionalnoj toponomastici da predstaviti plan njegova grada, istovremeno bio je dalmatinski, preciznije šibenski lirski kroničar, tvorac cijele jedne dalmatinske mitologije, kojoj je Šibenik centar svijeta, i koja se od one druge, glasnije, masovnije i kičastije splitske dalmatinske mitologije, po mnogo čemu razlikuje. Manji je, ženskiji i katoličkiji taj Arsenov dalmatinski svijet. Ono što bi Smoje razvijao u veliki ep, Arsenu bi stalo u ravno petnaest kratkih stihova. Ali o njima ćemo na kraju. Sad, meni za dušu i za volju, poslušajte završetak Arsenove “Rodoljubne pjesme”, valjda najljepše i najistinitije patriotske pjesme hrvatskoga jezika: “Glasovir u skromnom potkrovlju i tvoje tijelo,/ more pod nogama i ‘hvala bogu, stigli smo’,/ kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti,/ ‘Slobodna Dalmacija’ i slika u novčaniku -/ potrebni su mi da nešto kažem,/ da jedan osjećaj na nejasnom putu/ privedem kraju,/ da jednu misao smirim,/ napravim malo reda u svojoj duši/ i napišem pjesmu.”
Svaki ljudski život sastoji se od dvije-tri jednostavne pjesme, koje mimo svojih estetskih nazora, ukusa i ideala nosimo sa sobom poput legitimacije. U njima smo maleni i obični. Od takvih pjesama meni je odvajkada “Stara cura”. U njoj je to njegovo šibeništvo, u njoj je, međutim, i nešto neobjašnjivo moje. Bog zna što: “I sad stoji iza škura/ i u porat uvik gleda/ ona ista stara cura./// Još ka dite pantin kuću:/ žuti prozor kroz koltrine/ na nju malo svitla daje -/ ona sidi, rekamaje./// Više se vaporu ni nadala nije,/ ni da će jon more vratit kapitana,/ al je svedno ona gledala kroz grilje/ iz užance; u pet svakog dana./// Nikad nije izlazila,/ a i da je pošla s nama,/ za ruglo bi bila svima,/ zato jer je bila sama.”
Arsenovi loši učenici
Akademski glazbenik, diplomirani flautist, klasični pjesnik, za kojeg je šira kulturna javnost prvi put čula nakon klerikalno intoniranog skandala, što su ga izazvale njegove pjesme u jednom apartnom književnom časopisu, nikako nije mogao biti utjecajna osoba na domaćoj lakoglazbenoj i šansonijerskoj estradi. Kao kantautor i izvođač poniknuo je na tradiciji San Rema i domaćih zabavnoglazbenih festivala, tako da zapravo nije imao veze s rock kulturom, niti sa džezom. Nastupao je, družio se s mnogim
a, pa je s mnogima imao i zajedničke autorske projekte. Ono što se još uvijek pamti stiglo je pred rat: nastupi sa Zoranom Predinom i Borom Đorđevićem. Bilo ih je zanimljivo gledati i slušati, premda su pripadali međusobno vrlo udaljenim estetikama i subkulturama. I nisu bili Arsenovi učenici. Svi koji će nešto pjevati i svirati, a na njega se pozivati, loši su Arsenovi učenici. Talent na stranu, ali nitko od njih nije imao profesionalne ni zanatske, glazbene ni pjesničke pretpostavke da mu može biti učenik. Zato je i završio među rockerima, jer oni su ničiji učenici.
Arsenovi dobri učenici
Dok sam čitao pjesme Olje Runjić, pomislio sam: E ne bi ti, draga moja, ovako pisala da nije bilo Arsena Dedića. Ne radi se tu o prepoznavanju ili ne daj Bože kopiranju. Riječ je o tradiciji, koju izabiremo i po vlastitom izboru i daru nasljeđujemo, ali koje potom nismo svjesni. Tako Olja Runjić nije svjesna Arsena Dedića u svojim pjesmama. Ili jest? Olja ne piše songove, ne piše po onoj jeftušenkovsko-enrigovskoj kajdi šezdesetih godina prošlog stoljeća. Arhitektura njezinih pjesama s Arsenom nema veze. Ali atmosfera, motivi, duh i dah mjesta, ono što je zapravo i najvažnije, dug je tradiciji. Među ostalim i tradiciji Arsena Dedića.
