Sve hrvatske škole prekinule su od ponedjeljka redovitu nastavu i ona se zbog svima poznatog i omraženog virusa počela odvijati na daljinu. Učenici viših razreda osnovnih i srednjih škola nastavu su počeli pratiti u virtualnim učionicama, dok su učenici nižih razreda, ali i ja koji sam cijeli tjedan proveo u dobrovoljnoj samoizolaciji (što, nota bene, preporučujem i svima drugima), obrazuju se prateći Treći program HRT-a.
Kada sam prije nekih sedam dana prvi put čuo za ideju da se nastava odvija na televiziji, a što je i ukupno vrijeme u kojemu su uspjeli sve organizirati za taj pionirski pothvat, za što im odmah na početku dodjeljujem ovu svoju TV ružu jer ne bi bolje ispalo ni da su se pripremali deset godina, to mi je zazvučalo savršeno logično. I sam sam se, naime, tijekom odrastanja najviše obrazovao prateći TV-program. Tako sam naučio i dva jezika. Uz dužno poštovanje miss Babić iz engleskog i Frau Bračun iz njemačkog, te sam jezike najviše naučio gledajući razne serije i filmove u njihovim originalnim verzijama, ali i sinkronizirano na njemačkim kanalima. Gledajući “Peticu”, naučio sam baratati loptom mnogo bolje nego tijekom svih onih besmislenih sati provedenih u sportskoj dvorani, a lekcije iz “Forrest Gumpa” kao što je ona da je život poput bombonijere i da nikada ne znaš što ćeš dobiti ili ona iz “Kuma” da se nikada ne smije ići protiv svoje obitelji važnije su mi od svega što sam imao prilike čuti na nastavi iz predmeta koji bi se nominalno trebali baviti nekim oblikom odgoja mladog čovjeka i objašnjavanja svijeta u kojem živimo... “Milijunaš” me, nadalje, naučio da je latinsko ime ribe morune Huso Huso, a ne, kako su neki mislili, Mujo Mujo, dok isključivo Jamieju Oliveru mogu zahvaliti to što sam zavolio, pa čak i naučio kuhati. National Geographic mi je otkrio prekrasan životinjski svijet mnogo bolje od svih sedam profesorica iz biologije, koliko mi ih se tijekom školovanja promijenilo, a samo zahvaljujući MTV-u počeo sam se interesirati za glazbu.
Čitati sam, uzgred kazano, naučio loveći titlove na dnu ekrana tijekom omiljenih “Ninja kornjača” koje sam toliko volio gledati da sam se zainteresirao i za talijanske umjetnike po kojima su nazvani. (Na likovnome sam zahvaljujući tako stečenom znanju sve do petog razreda bio najveća zvijezda...) Tako da mi, eto, ta ideja školovanja uz male ekrane nipošto nije bila strana niti sam je smatrao neizvedivom, sve sam to sam prošao a da mi država ništa nije propisala, ali ono što me u ovoj državnoj regulaciji ipak iznenadilo, to je uistinu brza i kvalitetna provedba tog projekta. Elem, već u osam sati ujutro simpatična učiteljica Đurđa počela je s nastavom iz prirode i društva, hrvatskog jezika, glazbenog i matematike za sve prvašiće diljem Lijepe Naše.
Ta dva sata, koliko je trajala njezina nastava, osim kurikulumom, bila su ispunjena pjesmom, poučnim crtićima, nekim miniserijama za djecu te poznatim glumcima poput Borka Perića, Zuhre i Krešimira Mikića, koji su djeci čitali neke priče, izvodili skečeve ili samo demonstrirali kako se peru zubi. Jedino kada je zvonilo za četvrti sat, onaj iz matematike, ništa nisam shvatio. Sva sreća pa na TV-u imam opciju zaustavljanja i premotavanja programa, koju u pravoj učionici tijekom školovanja nisam imao pa zato sada, evo, ništa nisam ni shvaćao. Jednu matematičku radnju vraćao sam zahvaljujući toj opciji toliko puta da je moja supruga u jednom trenutku odlučila da će ona od sada voditi brigu o našem kućnom budžetu.
Ili ću to, rekla je dodatno me ponižavajući, prepustiti našem dvogodišnjem djetetu... Učiteljica Đurđa se, da se još malo vratim na nju, nakon početnih nesigurnosti pred kamerama “zalaufala” i do kraja svog predavanja potpuno zaboravila da ispred nje nije razred, nego kamera, a i ja sam zaboravio da gledam TV i osjećao se kao da sam na pravoj nastavi. Više se od tog prvog sata, složit ćete se, nije moglo očekivati! Učiteljice Sanja i Gordana te učitelj Bojan, koji su nam protekli tjedan držali nastavu za druge, treće i četvrte razrede, također su zaslužili sve pohvale. Njihova nastava obilovala je tjelovježbom, zdravstvenim temama poput ispravnog pranja ruku, prehrambene piramide i jačanja imuniteta, a koje su u ovo vrijeme aktualnije nego ikada, ali i upoznavanju pojmova kao što su obitelj te dječja prava. Nešto se izrađivalo i rukama, valjda u sklopu likovnog, a nije nedostajalo ni kvalitetnih crtića poput legendarnog profesora Baltazara...
Da sam kojim slučajem pučkoškolac, da zaključim ovako pred kraj, ovakva televizijska nastava bila bi ispunjenje svih mojih snova, a vjerojatno bih i naučio više nego što sam to učinio u pravoj školi u kojoj mi je pozornost stalno odvlačila kolegica iz prve klupe. Ovako starom, međutim, na pamet mi pada samo ona itekako istinita uzrečica da je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba. Tome bih dodao još samo ovo – pogotovo kada je iz udobnosti vlastitog doma!
