Ivica Krajač, legendarni zagrebački glazbenik, tekstopisac i redatelj, ne staje ni u 83. godini. Iza njega je više od 7000 napisanih pjesama za sve najpoznatije domaće izvođače, nastupi s grupom 4M po cijeloj Europi, ali i uspješni mjuzikli poput rock-opere Gubec-beg koju je napisao s Karlom Metikošem. Krajač posljednjih godina neumorno piše, a u pripremi ima čak 17 mjuzikla o poznatim osobama, između ostalih i o Draženu Petroviću.
Zaista je impresivan podatak da ste posljednjih godina napisali 17 kompletnih libreta za mjuzikle o poznatim osobama?
Ima tu i opera, ali i rock-opera. Tu su Dražen Petrović, car Dioklecijan, kraljica Katarina Kosača, Ivo Robić, William Shakespeare, Marylin Monroe... U pregovorima sam s Hrvatskim društvom skladatelja i časopisom Cantus da bi oni tiskali sva libreta u dvije knjige. To bih nazvao 17 veličanstvenih. Sve te velikane hrvatske i svjetske povijesti nastojim povezati s tragedijom koja vlada u cijelom svijetu, a to je pandemija koronavirusa, a tu su i potresi kod nas.
Posebno je zanimljiv mjuzikl o Draženu Petroviću kojeg ste nazvali “Okovani Amadeus”, po uzoru na antičke tragedije?
Tako je, uzor je Euripidov “Okovani Prometej” u kojem je Prometej ukrao vatru bogovima na Olimpu i dao je ljudima da počnu živjeti, jer jedino uz vatru mogu živjeti po svim pravilima života. Međutim, Zeus je bio bijesan i dao ga je okovati na stijenu iznad mora. U mom mjuziklu Amadeus je ukrao loptu bogovima, jer oni nisu znali čemu lopta služi. Dražen je loptu dao ljudima i tako je nastala košarka. Osnovna je ideja da je tako cijeli svijet poludio za sportom s loptom i bez lopte. Zamislio sam da tragedija završi tako da Dražen pogine kao i u stvarnom životu, a bog ga uzima k sebi na nebo. Na kraju sve nesuglasice rješava deus ex machina. Želja mi je da ljudi shvate kako bez obzira na sve nevolje trebaju vjerovati u sebe i svoju dobrotu i onda će kad-tad doći do utopijske renesanse, a renesansa je da se ukinu svi ratovi i vojna industrija. Nažalost, to je utopija, ali nam ostaje plemenita ideja. Ukupno ima 82 stranice, a sve je u stihovima. Oksimoron je, ali to je suvremena antička tragedija. Pisao sam stilom kojim je pisao i Euripid.
Jeste li već razmišljali i o ulogama?
Pa svakako bih da tu budu neka od najvećih glazbenih imena poput Radojke Šverko, a u ulozi Dražena vidim Mislava Čavajdu. No, kada se krene u to, napravit ćemo cast listu u kojoj će biti ljudi koji bi to mogli i željeli glumiti. Premijera bi bila u Ciboni, dvorani koja nosi Draženovo ime. Bile bi dvije paralelne pozornice. Na donjoj bi se događao sav govorni dio, a gore bi bila bijela pozornica, koja se događa na nebu. Tamo bi se odvijale pjevačke i plesačke dionice.
Imate li podršku Draženove obitelji?
Naravno, njegova majka Biserka je oduševljena, baš kao i Draženov brat Aleksandar. Oboje se i pojavljuju u mjuziklu. Biserka će biti pod imenom Perlea, a Aleksandar će biti veliki vojskovođa. Bit će to predstavljeno na drugi način, a svi će znati o kome se radi. Već je puno ljudi zainteresirano za taj projekt i uvjeren sam da ćemo ga uskoro i realizirati.
Iza vas je zaista impresivan opus, napisali ste više od 7500 pjesama, ali i fascinantnu rock-operu Gubec-beg?
Pišem pjesme od 15. godine, a sad sam u 85. Nema kompozitora koji nije surađivao sa mnom, a ni pjevača koji nije pjevao moje pjesme. Recimo, za Josipu Lisac napisao sam puno pjesama jer sam bio najbolji prijatelj s njezinim Karlom. Zajedno smo napravili i “Dnevnik jedne ljubavi” i “Gubec-beg”. Ta je rock-opera izvedena više od 300 puta u Lisinskom, a gdje su turneje po cijeloj bivšoj zemlji, Mađarskoj, Italiji, Rusiji... Na našoj predstavi u Rimu bio je i veliki Fellini koji je tada u novinama napisao kritiku te kazao kako je jedna mala trupa iz Zagreba došla s predstavom i time održala lekciju cijeloj talijanskoj naciji kako se pišu rock-opere.
Kako je jedan purger napisao dalmatinske himne poput “Nima Splita do Splita” i “Nono, dobri moj nono”?
Napisao sam ja još puno pjesama koje su imale uspjeha na Splitskom festivalu. Naravno da sam se trudio da pišem na narječju, a veliki prijatelj bio mi je pokojni Boris Dvornik. Boris i njegov sin Dino su me učili kako se kaže koja riječ, stoga sam te pjesme pisao s užitkom. Tako su nastale te pjesme, a ove dvije ušle su među najljepše pjesme Splitskog festivala. Uostalom, “Nima Splita do Splita” postala je himna tog festivala koja se izvodi zadnjih 20 godina na početku, ali mene, recimo, još uvijek nisu pozvali da tamo gostujem i sjedim u prvom redu. To je moja himna. Kada dođem u Split, svi “padaju u nesvijest” i čude se da sam ja to napisao. Počnu nabrajati tamošnje tekstopisce poput Jakše Fiamenga i ostalih, a tu pjesmu napisala su dvojica purgera: Nikica Kalogjera glazbu, a ja tekst. Napisali smo je s puno srca. S Borisom sam planirao napraviti televizijsku seriju o njegovu životu, a zvala bi se “Maske koje život znače”, no kasnije se promijenilo vodstvo televizije i taj je projekt stao.
Ne možemo a da ne spomenemo vašu grupu 4M. Fascinantno je što ste sve postigli u vrijeme kada kod nas nije bilo puno dobrih glazbenih sastava, a vi ste bili popularni i u inozemstvu, bili ste Beatlesi prije Beatlesa?
Mi smo Beatlese gledali u Hamburgu kad su još bili nepoznati. Tada smo bili na turneji u Skandinaviji i jednom smo išli u Hamburg da ih pogledamo jer smo čuli za njih. Bili smo oduševljeni i snimali smo ih na kasetofon. Kada smo se mjesec dana nakon toga vratili u Zagreb, otišli smo na Radio Zagreb i pustili im snimke. Gledali su nas u čudu i rekli: “To vam je dobro?! Pa nije to glazba koja će osvojiti svijet!”. Nije prošlo ni mjesec dana, a Beatlesi su postali svjetska atrakcija. Onda su nam povjerovali. No, kako smo osjećali da će to biti hit, otišli smo odmah u Jugoton i napravili prepjev dvije njihove pjesme. Mislim da smo to snimili čak i prije samih Beatlesa.
Nastupali ste po cijeloj Europi. Je li bilo šanse da napravite još veću karijeru i pokušate u Americi?
Jest! Centar nam je bio njemačkom gradu Wiesbadenu i često smo svirali u Njemačkoj. U ono vrijeme Njemačka je bila puna američkih vojnih baza i imali smo ugovore za nastupe u tim bazama. Gledalo nas je na stotine tisuća vojnika koji su pisali Edu Sullivanu da nas pozove u svoj show. Sullivan se zainteresirao, a čak su nam i poslali ugovor da nastupamo u Las Vegasu. Međutim, bili smo ipak grupa iza željezne zavjese, a tada se moralo čekati dvije godine vizu za Ameriku. Naravno da nam je zbog toga propao ugovor, ali nam je ostala uspomena koju imam uokvirenu na zidu. U Ameriku smo tek poslije išli na turneju, i to s grupom Estrada na ledu.
Nastupali ste i na Eurosongu 1969. u Madridu, no niste se visoko plasirali. Po čemu pamtite taj nastup?
Imam jednu dobru anegdotu o tom nastupu o kojoj se dosad nije pisalo, iako smo je spominjali. Naime, izveli smo kompoziciju “Pozdrav svijetu” koju smo izvodili na desetak jezika. Ta je pjesma bila tako atraktivna da smo dva mjeseca prije Eurosonga dobili poziv Španjolske televizije da budemo njezini gosti 20 dana. Pozvali su jedino nas i vodili su nas po cijeloj Španjolskoj. Gledali smo borbe s bikovima, flamenco nastupe i sve druge znamenitosti. Španjolci su bili uvjereni da ćemo pobijediti, no dogodio nam se peh. Dan prije početka festivala izvlačio s redoslijed pjevanja. Ne biste vjerovali, ali izvukli smo prvo mjesto. I znate što se dogodilo? Izašli smo i fantastično otpjevali, no kasnije smo shvatili da je publika mislila da se radilo o show programu i pozdravnoj pjesmi budući da smo ih pozdravljali na više jezika. Izmakla nam je pobjeda jer većina ljudi nije znala da smo u konkurenciji.
Pratite li glazbenu scenu u Hrvatskoj? Što kažete na nove, mlade pjevače?
Pratim, svakako. Znate što, kad sam bio mlad imao sam dojam da smo mi nacija bez sluha. Nije bilo nikoga da pjeva, imali smo Ivu Robića, Rajku Vali i gotovo. Nije onda bilo kao danas na stotine i stotine pjevača. A danas kad gledam te mlade ljude, ne vjerujem koliko imamo fenomenalnih talenata. Pa svaki drugi pjeva kao dragi Bog. Sad vidim da smo itekako muzikalna nacija. Gledao sam “Voice”, a tamo sve bolji od boljeg. Gledao sam i “Zvijezde pjevaju” i druge showove i doista se pitam gdje su takvi talenti bili prije 70 godina? Drago mi je da sad imamo toliko kvalitetnih pjevača i uvjeren sam da će mnogi od njih pjevati i u mojim mjuziklima.
