O najvažnijim poltičkim temama u RTL-ovim informativnim emisijama izvještava Damira Gregoret. Odmalena je znala da je novinarstvo njezin životni poziv te joj nije bio problem iz rodnog Splita preseliti se u Zagreb, gdje joj je karijera procvala, a tu je upoznala i supruga, urednika Igora Bobića, s kojim ima kćer Bianku.
Politička ste novinarka, kojim se principima vodite pri izvještavanju i radu na prilozima?
Odmah u startu pokušavam dobiti sve strane uključene u priču, to je temelj na kojem se gradi dalje. I kad političari pristaju na izjavu, koju uglavnom dobro pripreme, važno mi je doći do onoga što su planirali prešutjeti. Kod službenih komentara nama to može puno govoriti i traži daljnje kopanje. Tu sam oprezna jer političari uglavnom rado pristaju na razgovor u kojem su, bez kamera, spremni odati informaciju više, ali i pokušati podmetnuti poluinformaciju, pa i spin. Najvažnije mi je zadržati objektivnost i nepristranost, uz stilski autorski pečat.
Nedavno vam je bilo zabranjeno postavljanje pitanja. Je li vas to iznenadilo?
Naravno, iznenadilo me jer takvo što nisam očekivala. I dalje mislim da se Vučića upravo na Pantovčaku trebalo suočiti s pitanjem isprike zbog velikosrpske politike koju je 90-ih propagirao, ali i javnih izjava koje je o tome davao, konkretan je primjer Glina '95. Otišla sam sutradan u Vrginmost, željela sam vidjeti hoće li se barem javno odmaknuti, ako ne ispričati zbog politike koju je zagovarao u zalog budućnosti o kojoj govori, baš sam takvo pitanje i postavila, ali vidjeli smo – nema tu pomaka. Ipak, ne smatram to valjanim razlogom da se od tog pitanja odustane, dapače.
Novinari često znaju biti na udaru prijetnja. Jeste li se i vi s time susretali?
Direktne prijetnje političara nisam nikada doživjela, a na društvenim mrežama uz pohvale znam dobiti i uvredljiv komentar.
Kako se s time nosite?
Javni posao, pogotovo u ovom virtualnom svijetu, to nosi sa sobom. Iluzorno je očekivati da ćeš se svima svidjeti, ali dok čvrsto stojim iza svega što radim, ne opterećujem se. Naravno, kad je riječ baš o prijetnjama i govoru mržnje, to treba odmah prijaviti.
Koje su najbolje strane političkog novinarstva?
Pratiti igre moći koje traju bez obzira na to tko su protagonisti uvijek je izazovno, a činjenica da informacije i novinarska pitanja mogu dovesti do toga da se raskrinkaju loši i korumpirani političari, koje građani biraju i plaćaju da rade za njihov interes, daje tom poslu potpuni smisao.
A najgore?
Čekanja! Nevjerojatno se puno u ovom poslu čeka; bilo da je minus 10 ili plus 35.
Bavite se ozbiljnim temama, no je li iza kamera sve takvo ili ipak ima smijeha i zabavnih situacija?
Ima, posebno u situacijama sačekuša, valjda nas tada uhvati neko ludilo pa sve okrenemo na zezanciju. Tako vrijeme brže prođe, a uglavnom sa snimateljem i ostalim kolegama provedeš više vremena nego s obitelji.
Kada ste osvijestili da se želite baviti novinarstvom?
Otkad znam za sebe. U mojoj osnovnoj školi Split 3 najdraži su mi bili sati novinarske radionice za naš školski list Slap. Još se sjećam profesorice hrvatskog Nade Zečić s kojom smo pripremali list za tiskanje, organizirali priredbe… Ona i profesorica Jagoda Jakšić vodile su nas na natjecanja, u pisanju, recitiranju, dobar dio Hrvatske tada sam proputovala.
Koji su bili vaši prvi doticaji s odabranom profesijom?
Kad sam, nakon gimnazije, došla u Zagreb studirati politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Prvi posao dobila sam kao apsolventica na Radio Dalmaciji, kada sam se na ljeto vratila u Split. Nakon toga paralelno sam počela raditi i za TV Dalmaciju i onda sam odlučila da se nema smisla vratiti u Zagreb pa sam diplomski pisala uz rad u Splitu. Nedugo nakon što sam diplomirala, javila sam se na RTL-ov natječaj za dopisnicu u Splitu i dobila posao. I evo, na RTL-u sam gotovo osam godina.
Što je presudilo da se iz Splita, gdje ste radili kao RTL-ova dopisnica, preselite u Zagreb?
Oduvijek me privlačilo političko novinarstvo, a u dopisništvu nemaš taj luksuz da pratiš samo određeni sektor. Zato sam s oduševljenjem, bez puno razmišljanja, prihvatila ponudu i ponovno se vratila u Zagreb. Nedostajali su mi jedino kolege iz Splita.
U Zagrebu ste upoznali supruga. Kolika je prednost ili možda mana što ste iste profesije?
Mana je što smo oboje zaraženi novinarstvom pa se, uglavnom bez uspjeha, pokušavamo dogovoriti da o poslu nećemo razgovarati. Što je i inače teško jer je to posao koji te okružuje i naravno da ti taj nerv ne da mira ni kada si slobodan. Velika je prednost potpuno razumijevanje za sve specifičnosti koje posao nosi. Uz potporu i dobronamjernu dozu konstruktivne kritike tu je i shvaćanje da će nam nekad planovi propasti dogodi li se nešto izvanredno.
Nedavno se izvještavali iz Turske, a putovanja i odlasci na terene dio su novinarstva. Volite li ih? Imate li u takvim situacijama slobodnog vremena ili se sve svodi na posao?
Na terenu se sve događa, na izvoru si informacija i to je za mene prirodno stanište. Putovanja pružaju dodatan adrenalin jer je tempo još žešći, što mom temperamentu odgovara. Proteklih pola godine dosta sam putovala prateći premijera i predsjednicu – osim Turske, u Rusiju, Izrael, Francusku, susjedne zemlje Mađarsku, BIH, Srbiju…
Novinarstvo zahtijeva brojna putovanja, izlaske na terene, dulje radno vrijeme... Tko tada čuva vašu kćer?
Suprug Igor, ali i moji roditelji svakog dana idu po Bianku u vrtić jer naše radno vrijeme baš nikad ne završava u 16-17 sati, kada treba ići po nju. Oni su se zbog Bianke preselili iz Splita u Zagreb, a onda ljeti s njom idu put juga. Beskrajno sam im zahvalna, mislim da su najbolji roditelji na svijetu i da bi bez njih puno toga o čemu sada govorim bila samo nerealizirana ambicija.
Biste li željeli da ona krene vašim stopama jednog dana?
Ni Igor ni ja nismo roditelji koji bi nametali ili branili djetetu da se razvija u smjeru koji odabere, pa bilo to i novinarstvo. Treba usmjeravati ovisno o afinitetima. Za našu struku ne pokazuje nikakav interes, mene uopće ne želi gledati na televiziji.
Imate li neki savjet kako uskladiti privatni i poslovni život?
Nisam baš sigurna da sam ja prava osoba koja o tome može dijeliti savjete. To je kod mene potpuno isprepleteno. Igor i ja na poslu smo se i upoznali, što prema mnogima i nije neka formula uspjeha. U našem slučaju jest. Uz to, imamo puno prijatelja s RTL-a i iz drugih redakcija, no iz sfere novinarstva odvuku me moje dugogodišnje prijateljice iz Splita koje se bave sasvim različitim poslovima. Dio ih živi u Zagrebu, dio, pa i moja vjenčana kuma u Splitu, ali sve smo jako bliske.
Glumili ste u jednom nastavku serije “Dolina sunca”. Kako pamtite to iskustvo?
Apsolutno pozitivno, a i nije mi to jedino takvo iskustvo. Na valu domaćih serija koje su se počele intenzivnije snimati dok sam studirala, imala sam nekoliko epizodnih uloga, ali to sam doživljavala samo kao popunjavanje studentskog budžeta.
Biste li ga ponovili?
Bilo bi zabavno kada bih igrala ulogu u kojoj jesam - novinarke.
zgodna