Kultni hrvatski rock bend Psihomodo Pop ove godine obilježava 30 godina postojanja. Nedavno su dečki izbacili singl “Zločest ko pas”, kojim su najavili novi studijski album, koji bi trebao izaći početkom sljedeće godine i za koji već imaju napisano deset pjesama. Tim povodom porazgovarali smo s frontmenom benda Davorom Gopcem, u pauzi snimanja u studiju.
Prema prvom singlu mogli bismo zaključiti da će novi album biti malo žešći od prethodnih?
Na albumu će se osjetiti razni utjecaji – od ‘60-ih, bluesa i punka pa sve do soula. Bit će tu ranih whoovaca, Rolling Stonesa i Ramonesa, a jedna me pjesma fura na čistog Buddyja Hollyja. Bit će to zapravo kompilacija naših ukusa. Nažalost, ljudi nas najviše vežu uz Ramonese, a to je samo jedna nijansa u našoj muzici.
Spremate li nešto posebno za 30. rođendan benda?
Napravit ćemo slavljenički koncert. Osobno me ne privlače preveliki prostori, najradije bi da s dobrom tehnikom napravimo koncert u maloj dvorani Doma sportova i to pošteno snimimo. Ta mi je dvoranica uvijek bila drago mjesto jer je baš idealne veličine za pravi rock koncert.
Hoćete li uskoro negdje svirati?
Za ljeto već imamo dosta dogovorenih koncerata. Sad smo baš u dobroj sviračkoj fazi – možda više nismo toliko divlji kao prije, ali smo puno zreliji i imamo odličnu energiju.
Pratite li aktualnu hrvatsku glazbenu scenu, posebno mlade bendove?
Ne mogu reći da baš pratim, ali mi je jako drago kad čujem nešto dobro. I moj 19-godišnji sin ima metal-core bend, za koji mislim da tehnički svira bolje od nas. Ali mi smo odrasli na Ramonesima i prvom valu punka, pa nastojimo da naše forme budu jednostavne i zabavne, ali da imaju dubinu.
Je li danas lakše uspjeti nego prije?
Danas je puno lakše napraviti snimku jer svatko doma ima kompjutor i dva mikrofona. Ali to se ne može prodati. Nekad je puno teže bilo doći do ploče, ali ako si je već napravio i sličila je na nešto, ona bi se i prodala. I to bez ikakvih specijalnih PR-ova. Danas se, nažalost, ne može prodati ništa što nije popraćeno PR-om, makar se radilo o remek-djelu. Ljudi su se već naviknuli na to, prate samo razvikane stvari, a vrlo rijetki koriste neke druge kanale. Ljudi danas dišu s reklamnim sustavom. A taj sustav ne razvrstava smeće na jednu, a dobre stvari na drugu stranu. On samo prodaje sve ono što se prodati dade. To je tipična kapitalistička pizdarija.
Da li je slična situacija i sa svime ostalim u društvu?
Današnja su vremena surovija nego ikad, bez obzira kaj nas cifraju s nekim Europama i sličnim stvarima. Jednostavno moraš biti zločest ako želiš opstati. Sve je veće otuđenje, a velike su kompanije sve bezobraznije – sve više uzimaju a manje daju. Kada ti njima duguješ tri kune odmah ti na vrat dođe 100 policajaca, a kada oni zafrknu stvar za puno više love, ništa im se nemože. Jebeš takvu demokraciju, to je moderan feudalizam. Kapitalizam će profunkcionirati i imati smisao tek onda kada običan šljaker bude imao dobru plaću. Kada već izrabljuju neka i plate. Tada to više neće biti izrabljivanje nego posao.
Kako izgleda jedan vaš tipični dan?
Čim se probudim, odem raditi zgibove i trbušnjake. Već sam u 50-ima i skužio sam da Mick Jagger i Iggy Pop nisu toliko blesavi što to rade već godinama. Sad mi je to postalo već rutina, kao moj jutarnji radni zadatak. Nakon vježbanja odem u kvart na kavu, a popodne snimam u studiju.
Kad ste zadnji put bili na nekom dobrom koncertu?
Jooj, u zadnje vrijeme bilo je toliko koncerata za koje bih prije 20 godina ubio, a sad sam ih propustio. Moram priznati da dosta rijetko idem na velika događanja. Teško mi se uopće sjetiti na kojem sam zadnjem koncertu bio. Sjećam se da mi je bio izvrstan koncert Hugha Cornwella, a bio sam i na Rogeru Watersu u Areni, iako je to više predstava nego rock koncert.
Kako volite provoditi slobodno vrijeme, što vas najviše opušta?
Nisam baš čovjek od odmora. Najbolje se opuštam kad sviramo. Kad baš nisam aktivan, onda se izležavam doma sa svojim mačkama i psima i gledam televiziju.
Slikarstvo je vaša druga velika ljubav. Kako ono napreduje?
Nažalost nisam baš puno crtao u posljednje vrijeme jer jednostavno nemam vremena. To si ostavljam za kasnije. Kada sam bio mlađi imao sam više vremena pa sam i više crtao. Nisam imao familiju, pa sam danju crtao, a noću tulumario...
Da li ste ikada razmišljali o glazbenom solo projektu?
O tome razmišljam već godinama, ali nikako da dođe pravi trenutak. Valjda ću uspjeti nešto snimiti prije nego što kihnem...Imam što reći, bilo bi to drugačije od Psihomodo Popa, a i imam već nekoliko blues i ska pjesmica. Svoju bi ploču napravio kao neku dobru kućnu zabavu na kojoj bi svirali svi moji prijatelji.
Zašto nikad ne vozite automobil?
Imam dozvolu i automobil, ali me to uopće ne zanima. Kupio sam ih nekoliko u životu, ali ih vozi moja žena. Prije rata sam skoro kupio i novog Trabanta, koji su tad bili jako jeftini, mislim oko 4000 njemačkih maraka. Ipak jedno kratko vrijeme, kad sam gradio kuću, vozio sam narančastu Bubu od prijatelja koji mi je pomagao. On je bio majstor za sve, pa me često tjerao da Bubom idem po materijal. Kad smo završili kuću, nikad više nisam sjeo za volan.
Intervju možete pročitati i u novom broju magazina AutoStyle.
