Davor Lončarić poznati je glas svim slušateljima Radio Osijeka, budući da je nezaobilazan u njegovom eteru gotovo 30 godina. Danas je i glavni urednik Radio Osijeka, a gledatelji TV emisije "Dobro jutro, Hrvatska" znaju ga i kao reportera koji se javljao iz grada na Dravi. No, Davor je i ponosni otac svjetskih prvaka. Njegovi sinovi Anton i Patrik svjetski su juniorski prvaci u veslanju i često ih se navodi kao nasljednike braće Sinković.
Kako ste zavoljeli radio, jeste li odmah znali da ćete se baviti radijskim novinarstvom?
To je bilo vjerojatno posljednje zanimanje koje mi je padalo na pamet u djetinjstvu. Zamišljao sam kako bi bilo lijepo biti nastavnik zemljopisa ili povijesti, ali sam kasnije tijekom školovanja birao neobična i ničim povezana zanimanja - pilot, arhitekt i agronom. Radio mi je oduvijek bio zanimljiv medij, kao slušatelju, oduvijek sam volio glazbu, ali i slušati različite emisije. Prvi sam put kročio na Radio Osijek ratne 1991., još kao srednjoškolac, ali u ulozi interpretatora stihova Jacquesa Brela. Tada mi se otvorio začarani svijet "male kutije koja svira i govori" i počelo me zanimati kako sve to funkcionira.
Studirali ste na FPZ-u i nakon fakulteta se vratili u Osijek. Kako ste se odlučili vratiti doma, a ne ostati u Zagrebu?
Zapravo sam prvo upisao Poljoprivredni fakultet u Osijeku i na prvoj godini studija, 1994. godine, s grupom kolegica i kolega s fakulteta došao na audiciju za spikere na Radio Osijeku. Nagovorili su me i navijali za mene, govoreći kako imam ugodan radijski bariton. Jedino sam ja iz te grupe prošao, a ni tada nisam znao što me sve čeka i kako će sve to proći. Na FPZ sam došao nakon što sam diplomirao u Osijeku i stekao već ozbiljnije radijsko i novinarsko iskustvo. S lakoćom i velikim zadovoljstvom sam završio novinarstvo, imao sam puno ponuda da dođem raditi u Zagreb, ponude stižu i danas, ali nikada nisam htio otići iz Osijeka jer je to meni oduvijek bio najdraži grad i grad u kojem se najbolje osjećam. I često kažem - lako ja za 2,5 sata dojurim u Zagreb i za isto toliko se vratim tamo gdje najviše volim biti.
Kako je tekao vaš put na radiju, koje ste sve emisije radili i uređivali?
Nakon spikerske škole, čitanja vijesti i snimanja reklama dodijeljen sam kolegici Sanji Račić kao voditelj večernjeg programa četvrtkom, namijenjenog studentima i mladima. Već sam tada shvatio da se puno ugodnije osjećam kao reporter, za snimanja na terenu ili javljanja uživo u program, a prvi su zadaci bili razgovori s velikim zvijezdama, poput Josipe Lisac, Nine Badrić ili Gibonnija jer su se tada upravo četvrtkom navečer održavali zanimljivi koncerti za studentsku populaciju. Posebno sam ponosan na serijal emisija namijenjenih prognanicima i povratnicima od 1995. do 1998. godine na Radio Osijeku i na HR1, a uređivao sam i mnoštvo kontakt-emisija različitih naziva u kojima su gosti bili političari ili su se obrađivale lokalne komunalne teme, rješavaju konkretni problemi sugrađana. Desetak sam godina bio i jedan od urednika legendarne "Emisije za selo i poljoprivredu" na Hrvatskom radiju. Dok nisam bio glavni urednik, uz najmanje jednu specijaliziranu emisiju vodio sam i najmanje jedan jutarnji program, a to sam uvijek najviše volio raditi. Najbolje sam se uvijek osjećao kao reporter s terena, bez obzira na to što je povod odlasku na teren - koncert, poplava, cijene na tržnici .... Uvijek mi je bilo zanimljivo prvi javiti što se događa, u realnom vremenu, bez montaža, gubljenja vremena i gnjavaža.
Izvještavali ste s puno zanimljivih događaja, ali i terena. Posebno se pamti kada ste 2015. pomagali izbjeglicama na granici? Koje biste još terene izdvojili?
Točno, dočekao sam na granici u Tovarniku prvu grupu migranata s Bliskog istoka 2015. godine. Adrenalin je radio na najjače. Neću zaboraviti ni velike poplave u županjskom kraju, terene u hrvatskom Podunavlju tijekom mirne reintegracije, sve do najnovijeg angažmana na mađarsko-ukrajinskoj granici gdje sam pratio prve izbjeglice iz Ukrajine. To mi je bilo prilično bolno iskustvo jer me vratilo u 1991. godinu i sve ono loše što sam kao izbjeglica osjetio na vlastitoj koži. Uključen sam od prvog dana u svako obilježavanje vukovarske tragedije 1991. godine, posljednjih 15 godina i kao voditelj tog projekta za Hrvatski radio. Iako nisam vanjskopolitički novinar, urednici su me često znali bez ikakvog vremena za pripremu "baciti" na događaje poput izbora u Srbiji ili Mađarskoj ili, recimo, pratiti posjet glavnog tajnika UN-a Sarajevu i Srebrenici u kojoj se Ban Ki-moon prvi put ispričao zbog toga što međunarodne snage nisu spriječile najveći zločin u Bosni.
Danas ste glavni urednik Radio Osijeka, ali vas se i dalje može čuti u eteru, pa i vidjeti na televiziji. Dakle, ne možete bez etera?
Na televiziji sam bio angažiran samo između dva mandata urednika Radio Osijeka, i to kao reporter u emisiji "Dobro jutro, Hrvatska". Iako sam tamo smješten "po kazni", mislim da sam se dobro snašao i to je bilo za mene jedno veliko i dragocjeno iskustvo kojeg se uvijek rado sjetim. Sada je pri kraju moj drugi petogodišnji mandat urednika Radio Osijeka, no nikada nisam "pobjegao" iz etera, bez obzira na mnoštvo uredničkih i dosadnih birokratskih poslova. I danas vrlo rado uletim kao zamjena u bilo koji radijski format - od uređivanja i čitanja vijesti do vođenja bilo koje od tridesetak aktualnih emisija Radio Osijeka. Često se dogodi da snimim reportažu o nekom događaju na kojem sam se pojavio sasvim slučajno ili privatno. Radio mi se jednostavno uvukao pod kožu i ne smatram ga običnim poslom nego neizbježnim dijelom života.
Ponosni ste otac svjetskih veslačkih prvaka Antona i Patrika. Vjerujem da i vi s njima proživljavate svaku trku?
Iako pripadam skupini ljudi kojoj je svakodnevni stres uglavnom normalna pojava, vjerujte mi da nema većeg stresa od onoga kojeg doživljavam kad sinovi nastupaju na nekoj važnoj utrci. I nema većeg zadovoljstva i sreće nakon što postignu neki odličan rezultat niti tuge kad se dogodi fijasko i onda to moraš skrivati. Patrik i Anton su postavili visoke standarde kao juniori, danas ulaze u svijet seniora, ali je još uvijek teško mirno pratiti ta veslačka natjecanja, bilo da gledam uživo, na televiziji ili na internetu. A ne možete se isključiti. Iako su osječki studenti, danas imaju prebivalište u Zagrebu i raduje me što surađuju s najboljima na svijetu, s braćom Sinković i trenerima HAVK Mladost. Malo me to smiruje, ali i dalje osjetim "na daljinu" njihove žuljeve, fizičke napore i sve što proživljavaju kao kandidati za nastup na Olimpijskim igrama.
Kakvi su vam planovi za Radio Osijek, planirate li nove projekte i emisije?
Plan je da prestignemo formatirane radijske postaje u okruženju i vratimo što veći broj slušatelja, a da program i dalje ostane raznovrstan i zanimljiv što širem krugu ljudi. Mislim da ćemo od početka sljedeće godine definitivno imati najbolji voditeljski kadar u širem okruženju, a najbolji novinarski kadar oduvijek imamo. U lipnju 2023. godine proslavit ćemo 80. rođendan Radio Osijeka, treća smo radijska postaja osnovana u Hrvatskoj, ali se te godine u našem programu ne mogu osjetiti jer stalno uvodimo nešto novo, prilagođavamo se situaciji, živimo i dišemo u istom ritmu kao i sredina u kojoj se nalazimo.
